Ovaj tekst je svojevrsna reakcija na Nova animal farma objavljen 03.02.2016. na portalu Derventa Cafe.
Pa da krenemo od početka, konkretno od naslova. Prvi utisak koji sam stekao je bio to da se radi o eventualnom lapsus calami, što je najnormalnija stvar kod ljudi koji pišu, a što se na online medijima popravi otprilike nekoliko sekundi ili eventualno minuta – netom nakon objave. Brzina je odlika ovih platformi. Ali ne lezi vraže, nakon prvog pasusa vidim – nije. Tu su neke ”vladevine” i šta znam već sve ne. Ostaje nejasno šta su to ”ljudožderije”, ali možda i je i bolje tako. Dakle, da zaključim – naslov je nastao nekom nakaradnom sintagmom srpskog i engleskog jezika (s tim da je i farma anglo-saksonskog porijekla), u želji da to valjda zvuči catchy, to jest da privuče pažnju čitaocima naglašavanjem tog intelektualnog rasipništva u najavi, još sa invetivnim kvalifikacijom ”nova”.
Elem, ovo kvazi-intelektualno palamuđenje dakako samo sebe urušava u, kao što sam već rekao, prvom pasusu, u konkretno sljedećem navodu: „…i svi se upinju da uvedu demokratiju, prije nego što su pročitali i proučili grčkog filozofa Sokrata, što misli o demokratiji, kao društvenom uređenju i čega se treba paziti da ona ne postane suprotnost sama sebi i pretvori u ”diktaturu” izabrane većine.” Ovo je fantastično zapažanje autora, naročito ako uzmemo u obzir to da je Sokrat bio poznati grčki filozof za kojeg se veže i ta sitnica po kojoj je nadaleko poznat – da nikad ništa nije napisao. Ali to autora nije spriječilo da ”pročita i prouči” grešnog Sokrata, valjda?! Taj isti Sokrat je doduše bio glavni lik u Platonovim djelima, a Platon je već sasvim druga priča. Gimnazijalci Sokrata pamte i po tjeranju šege na časovima latinskog, kad odvale ”Scio me nihil scire” profesoru, pa pobjedonosno napuste učionicu sa domaćinom kao apsolutnim favoritom zabilježenim u dnevniku. No dobro.
Dalje slijedi autorovo tumačenje raspada Jugoslavije, kao i ocjena kakva je ona bila, kako se to u njoj participiralo. U ovo neću da ulazim, naprosto jer je to autentično viđenje nekoga ko je u tom sistemu živio. Ja jednostavno – nisam.
Ničim izazvano slijedi ova rečenica: ”Vlast koju narod bira na demokratskim izborima okružujući onaj broj, koji hoće sa kružićem, koji izgleda kao ono slovo ”O”, to jest početno slovo, od ovan ili ovca je vlast po mjeri naroda, jer svi mogu birati koga hoće i svi mogu biti birani, a kad izaberu, onda je to vlast koja se ne smije kuditi, po njoj pljuvati, niti pitati šta i kako radi.” Valjda iskorišteno za potrebe teksta, jer ne znam kakvi brojevi i kružići bi inače bili u opticaju pošto se obično kraj političkih opcija upisuje X u kvadratić i to znaju i oni maloljetni i oni koji ne izlaze na izbore – jer gotovo mjesec dana pred sam čin glasanja to stalno na TV-u gledaju i slušaju.
Čitao sam Orvela. To je problem broj jedan. Problem broj dva, koji zapravo može biti i prvi u hijerarhiji je – to što često nastojim da čitam tekstove s razumijevanjem. Ovaj tekst mi je ponudio sve osim razumnog. Degutantna poređenja sa nekom našom političkom scenom i previranjima, latentna kritika vlasti (valjda?) koja ne vodi otprilike ničemu konstruktivnom, a krije se iza parafraziranih likova “Životinjske farme” kao i nekih koje je sam autor dodao. Nerazumno i loše sklopljeno, da prosječan čitalac ne zna da li je pročitao nešto izuzetno pametno ili nešto potpuno suprotno tome. Ne bih da donosim sud o tome.
Ukratko, lijepo je čitati knjige, još je ljepše shvatiti napisano. Stalno se ponavlja kroz ovu istu knjigu da ”Sve su životinje jednake, ali su neke jednakije!”. Kao snažna misao i kritika ”jednakosti” istočnog totalitarizma. Kod Orvela su ”jednakije” bile svinje, istina, i eventualne metafore u partokratskom sistemu u kojem živimo bile bi i na mjestu. Na ovaj način – nisu. Farma završava tako što se ”više nije znalo ko su svinje a ko ljudi”. To i jeste jedna od najsnažnijih poruka, kao i poenta, a za pisanje kolumni o politici može biti snažno sredstvo metafore krize vrijednosti društva u kojem živimo pa samim tim i politike. Ovdje to nije bio slučaj, ni blizu.
Za kraj, ne znam šta bi Orvel rekao na tekst, ja sam pak rekao šta mislim. S tim da to ne znači da bih uskratio pravo da se ovakav tekst napiše i objavi. Ukratko to je lice i naličje demokratije na jednom konkretnom primjeru. Toliko.
Aleksandar Popadić
Istina je da gospodin Pecic ne pogodi ono sto misli da je pogodio svojim tekstovima, a istina je i da za nekoga ko pise cijeli zivot ima i previse gramatickih gresaka. Medjutim, iste imate i vi mladi Popadicu i iako ne koristite seoske arhaizme (probacu da neke izraze gospodina Pecica tako klasifikujem), imate tendenciju ka zarezima koji tu i tamo nemaju mjesta ispred ‘jer’, a imaju ispred ‘a’ i slicno. ‘[I]nvetivnim kvalifikacijom’ – pretpostavljam da je trebalo da stoji ‘inventivnom kvalifikacijom’. Ima tu još stvari za analizu, ali ne bih da trosim vise svog dragocjenog vremena na ovakve tekstove koji nemaju svrhe. Jedini Vas cilj (opet pretpostavka) je bio da objasnite narodu do kog stignu tekstovi gospodina Pecica je da covjek nije ispravno shvatio/ iskoristio stvari koje je naveo. Pozdrav od mene i puno srece u buducem radu!
Poštovani gospodine,”statebriga”, hvala na jaljanu na ovaj nepotrebni komentar gospodina Popadića, kojem kao mladom čovjeku želim sve najbolje, ali mnogo čega treba još da uči i nije dovoljno shvato moju poruku,a to je životna škola. Međutim meni ne pada na pemt da mu protivriječim,niti da ga ispravljam u bilo čemu. Nego mi je čudno da se on okomio na mene umjesto na trenutne društvene tokove i pojave mnogo težih stvari i da se kao mlad čovjek za to bori izbori za nešto pravednije i bolje. Moje je vrijeme prošlo, ja ne marim više ni za gramatiku, ni silne sintagme i slično, niti na intelektualnost, jer mi diploma više ne treba, nego pokušavam da malo potstičem mlade, starije i sve druge na reakciju i stanje u društvu. Umjesto toga gospodin Popadić se našao da mene ispravlja i tumači, kako ja ne znam ko je Sokrt, Platon, šta je Animal farma i mnogo čega drugog. Suština svakog kolmuniste da ukazuje, da pobuđuje ideje, razmišljanje,a ne da daje ”utuk na utuk” drugom kolegi.Ja to seve radim iz opšte društvene potrebe i lične zabave. Moram reći kao iskusni novinar i još u mnogo čemu iskusan i provjereni, dokazani stručnjak, što ovde neću pominjati. Novinarstvo mi je hobi i imam na hiljade objavljenih reportaža.Moje kolumne su objavljivale u mnogo značajnijim novinama od ovih portala.Na kraju moj tekst se završava ”ova paridijana”. Želim gospodinu mnogo uspjeha, ali u ovoj kvazidemokratiji, on nikada to neće uspjeti na ovakav način. Prodati sam sebe, to je najteže što može jedan čovjek,(ne mislim na njega da se prodao, opšta konsttacija) ali ima togab danas, naročito sada u ovoj prevelikoj demokreatiji ”papaka”. Živio sam i živim sada u dva sistema, ali nisam dušu prodao, sebe i kad se za život i opstanak borilo.Dostojanstvo čovjeka je nešto najjače.
Preporučujem svim mladim ljudima, ne trpite ovakvu kvazidemokratiju,laži i paralaže. Borite se za demokratiju slobode i prava za sve na isti način, gdje će vladati zakon,a ne tiranija većine demokratski izabrane.