Bio jednom jedan novinar. Stario je brzo, jer je, kako pričaju, jeo hljeb sa sedam kora…
Ovako bi mogla početi priča o svakom novinaru koji na ovim prostorima svoju profesiju obavlja časno i pošteno. Novinari su genijalci koji pišu o radnicima koji, u našoj odavno napaćenoj zemlji, nemaju redovna primanja. Pišu o onima koji su zaboravili šta su to doprinosi i šta znači ovjeriti zdravstvenu knjižicu na tri mjeseca. Pišu i o trudnicama ili porodiljama, koje poslodavci otkazom kažnjavaju zbog toga što su postale majke.
Nije novinarima mrsko istražiti, provjeriti i tačno objaviti prikupljene činjenice. Nije im teško staviti se na mjesto oštećenog radnika ili one trudnice koja je kažnjena otkazom. Nije im teško zato što i sami proživljavaju istu priču, ali uživaju taj bonitet da pišu o tuđim problemima zaboravljajući na svoje. A problema imaju na pretek.
Kada bi inspekcija rada valjano obavljala svoj posao i kada bi bilo provedeno istraživanje o radnicima na crno u našoj zemlji, novinari bi bili u vrhu liste. Jer, sigurno znam da novinari nemaju redovna primanja, rijetko su prijavljeni ili ih poslodavac prijavljuje na minimalac nakon dvije, tri i više godina rada na crno. Novinari imaju neograničeno radno vrijeme zbog čega nemaju mogucnost da za hljeb zarade radeći jos jedan posao. Pojedinci ostaju honorarci i većinu radnog vijeka. (Lično znam za slučaj kada je novinar u jednoj od vodećih medijskih kuća na ovim prostorima kao honorarac radio trinaest godina). Kada i dočekaju da ih poslodavac prijavi dobar dio plate dobijaju „na ruke“.
Takođe, trudnice ili porodilje su nakon porodiljskog bolovanja u ovoj profesiji nepoželjna radna snaga. Ili dobiju otkaz, ili im se stvore nesnosni uslovi na poslu pa odlaze same. Novinari su ljudi koji žive svoju profesiju, a od nje ne mogu da žive. (Znam, jer je i moja prva plata bila 350 maraka, a znam i jer poznajem one koji su i po dvije godine crnčili ne primajući za to ni jednu marku).
Kršenje radnih prava novinarima nije jedini problem. Iako se trude da svoj posao rade časno i pošteno, bivaju ponižavani, omalovažavani i za to kažnjavani na razne načine. Najbolje to ilustruje nedavni osmočasovni pretres prostorija portala Kliks.ba zbog objavljivanja audio snimka u kome aktuelna premijerka Željka Cvijanović (navodno) kupuje poslanike. To je jedan od dokaza koliko su novinarima na ovim prostorima zapušena usta. Ipak, ovaj čin je osuđen od strane mnogih, što pomalo raduje. Kažem pomalo, jer opet ima mnogo više slučajeva kad se zapušavanje novinarskih usta, lomljenje pera, cijepanje papira i slično, završava nečujno. Ponekad su to prijetnje preko telefona, razni oblici pritisaka na cijelu redakciju… Ukratko, vidiš greške, a o tim greškama ne smiješ pisati, jer u protivnom ostaješ gladan i postoji mogućnost da gladnima napraviš i još neke kolege s kojima činiš redakciju medija za koji radiš.
Kroz studije novinari se uče da, kad izađu iz studentskih klupa, svojim radom popravljaju svijet. Stupanjem već u prvu redakciju, ovi, četiri godine građeni ideali, bivaju srušeni. Ponekad se osjetiš kao manekenka kojoj neko drugi bira odjevnu kombinaciju, a koju moraš nositi iako ti se ne sviđa.
Gdje god poželiš biti novinar i ako u tome uspiješ, uvijek ćeš imati nad glavom nečijeg igrača (čitaj nekog bliskog poziciji ili opoziciji) čime automatski gubiš pravo na racionalno rasuđivanje. Uprkos tome, nastavićeš da radis posao za koji si obučen, jer si idealista i jer ga voliš više od života, jer je to, kako sam već rekla, posao koji živiš. Nadaš se da će doći vrijeme kad ćeš ono za šta si obučen moći primijeniti u stvarnosti. Nadaš se da ćeš, dok se to ne desi, sačuvati psiho-fizičko zdravlje.
Do tada, radovaće te sitnice. Svaki put ćeš malo porasti kad uspiješ objaviti priču o ljudima koji žive u kući bez struje i vode, a kad za to čuju dobri ljudi i pomognu. Osjetićeš zadovoljstvo kad javnosti predstaviš talentovanog učenika, jer ćeš mu tako, možda, otovoriti vrata za bolju budućnost. Nakon što objaviš priču o nekom kreativcu bićeš srećan kad ti se javi i kaže ti da je prodao, bar jedno, svojih ruku djelo. Radovaćeš se i kad priča o smrznutom keru urodi plodom, jer će ga neko udomiti. Sve su to sitni koraci koji dokazuju koliko je vrijedno raditi ovaj posao.
Odabrala sam da pišem o problemima svojih kolega, jer znam da su oni zauzeti rješavanjem tuđih. Pišem, jer imam sreću da nakon sedam godina rada u ovoj profesiji, konačno od nje mogu da živim, mada ni dalje ne mogu da pišem o svemu što vidim. Svim kolegama želim da u ovoj zemlji na brdovitom Balkanu nastave da žive svoju profesiju, ali pod uslovom da od nje mogu da žive.
P.S. Naredni put kad budete kivni na novinare, imajte na umu da je tekst koji komentarišete možda pisao neko gladan.
Izvor:Frontal.rs
