Kolumna Aleksandra Marilović: Junaci moga doba

Aleksandra Marilović: Junaci moga doba

0
Aleksandra Marilović

„Nije bitno što smo manjina, bitna je energije količina“ – bend “Revolt”

Da bi čovjek imao pravo da kritikuje, treba da vjeruje u neku istinu. A u šta vjerujete vi?

Sa tihom radošću žene koja vjeruje u snagu umjetnosti želim da govorim o mladim ljudima, koji iako uveliko zapostavljeni, grade nove puteve uz herojsku poeziju rada.

I dok monotonija moju generaciju, dobijenu „kres – varijantom“ socijalizma i komunizma, glođe nemoćnom željom da se nekuda ide, pitam se, dok pišem ove redove, da li su ratovi pridonijeli tome da se pomisli kako pojedinac nije bitan? Razočaran i u svoju vjeru, ne vidjevši više smisao ni u toj na stolu večeri, osjećajući se siročetom u svojoj državi koja je odvajkada razapeta između Istoka i Zapada i politike „ugoditi Bogu ne uvrijedivši vraga“, naš mladi čovjek više ničemu nije privržen.

Može li se umjetnošću udesiti život da bude sažaljiviji prema nama, ljudima? Pokušaću vam odgovoriti konkretnim primjerom mladih ljudi čiji se glasovi čuju i u ovim sanjalačkim tišinama naših gradića.

Danijel Mihić, vjeroučitelj i strasan ljubitelj umjetnosti, borac za njeno mjesto u Banjoj Luci, pokretač je incijative Kultura kulturi. Ovaj mladi čovjek odustajanje nikako ne prihvata kao opciju.

Dubok i neposlušan glas pjesnika Milana Rakulja na čijim zglobovima ne zveckaju lanci predrasuda već poezija mu odzvanja kostima. Njegove dvije zbirke  „Gluvi putnik“ i „Poezija u kostima“ podsjetiše me na Ibezenove riječi „Ne volim da premiještam figure/ ali bih da pokvarim cijelu igru“. Zadugo su Rakuljevi stihovi živjeli u meni, smetajući mi u životu. To nisu riječi već đuladi! Njegova poezija je ništa drugo do svjedočanstvo o vladavini ljubavi i gladi na ovoj čovjekovoj zemlji, nalik na nekakakvu revolucionarnu brošuru.

Kao voda koja osvježava tu je poezija Dajane Petrović, vjeroučiteljice i pjesnikinje koja čitaoca poji vodom sa duhovnog zdenca i koja me ne samo svojom poezijom već i načinom života naučila da se samo iz veoma strasne ljubavi prema čovjeku može crpiti potrebna snaga.

Da je sloboda itekako bitna komponenta integriteta autonomije ljudske ličnosti ubijediće vas, sigurna sam, putopisi Srđana Šajinovića. Grizući nokte, pomno sam pratila njegova svjedočanstva o stopiranju u Iranu, u čudu posmatrala fotografije kućica isklesanih u vuklanskim stijenama u naselju Kandovan, shvatila značenje Stendalovog sindroma, kada je sa nama podijelio slike ljepote Širaza i Ružičaste džamije. Društveni odnosi bremeniti socijalnim sukobima pogrešno su nas učili da vrijednosti formiramo kroz skicirane oblike ljudske svijesti religijom, ideologijom, moralom i pravom zemlje u kojoj smo pustili korijenje. Putopisi Srđana Šajinovića mene su naučili da je čovjek sam po sebi vrijednost ali i stvaralac vrijednosti, a koji je itekako sposoban da mijenja svijet u sebi i oko sebe.

Ena Mitrovska svoj strah od paukova pobijedila je naučivši sama da stvara niti koje povezuju raznovrsne umjetnike oko svoga Art Klub Prostora stvarajući čvrstu mrežu. Odlučivši pomalo idealistički i romantično da svoj stan izda u ovakve svrhe, Ena me podsjetila na Jovana Ilića, oca pjesnika Vojislava Ilića, koji iako je živio skromno i tradicionalno sa svoja četiri sina, od svoga doma je stvorio mali književni centar u kome su se okupljali najistaknutiji predstavnici književnog, umjetničkog, pozorišnog svijeta. Banjaluko, kaži hvala ovoj „javnoj kuhinji“ i njenoj optimističnoj domaćici  osirotjele umjetničke trpeze.

Igor Varga, (Herceg Novi) pjesnik čija me mediteranska poezija umalo natjerala da promijenim ime u Rosalinda. Njegova poezija podsjetila me na kći jedinicu faraona Mikerina koja je na samrti molila oca da joj iz grobnice jedanput godišnje iznese kovčeg da se nagleda sunca. Uz more, vino i sunce ovaj pjesnik tako malo želi: da kupuje i plaća život, žene i njihove osmijehe pjesmama. „Jadni ljudi sa kopna, zauvijek ste izgubljeni za more“, namiguje mu Dučić.

Maja Knežević, modni dizajner sa završenim master studijima u Danskoj, živi i stvara u Derventi. Nekako mi vjerovatnije djeluje ona mitološka priča o vezilji Arahni, koju je u vezenju pobijeđena boginja Atena pretvorila za kaznu u pauka. Maja, poput onog hrabrog krojača, koji jednim potezom ubija sedam muva krči svoj put u ovoj maloj sredini. Kao što rekoh, njeno životno opredjeljenje gotovo mi zvuči kao bajka, otuda ću vam za početak i preporučiti njenu kolekciju „Baš- Čelik“ inspirisanu istoimenom bajkom.

Čelični mehanizam nade u meni je pokrenuo časopis „Talas“ urednika Borisa Maksimovića koji nije samo želja da se objelodani vrijednost malog pojedinca koji nešto pokušava nešto na našim prostorima već je upravo mirno, samouvjereno ubjeđenje istog.

Fotografije Tajane Dedić čine da i zemlja, i kora na drveću postanu stvarne, divlje, pune seksualne energije i slasti koja buja, te koja nas na kraju i stvara.

Današnjici, koju čini bolesno društvo, treba kazati da je već odavno prevaziđena metoda liječenja duše metodom polivanja hladnim tušem i uranjanjem pacijenata u hladnu vodu. A ja ću ovaj prilog savremenoj umjetnosti završiti riječima meni drage junakinje iz romana i istoimenog filma „Petrijin venac“ Dragoslava Mihailovića:

„Za novine mi i jesmo. Nek’ nam se narod čudi. Neka se čudi i od nas se krsti. Čitaj sad novine pa sedi kod kuće i čudi se. Za čuđenje on i jes’! Ja da ti kažem…“

Ovo je bila samo uvodna priča o pojedincu. O tome koliko skrajnut, a zapravo bitan. Ovi mladi ljudi zaslužuju svoje mjesto u vašem društvu.

Priča koja će se tek nastaviti…

Aleksandra Marilović

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Derventa Cafe. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja, provociranja i drugih oblika neprihvatljivog ponašanja.

Portal Derventa Cafe zadržava pravo da obriše komentare bez bilo kakve najave i objašnjenja te da preda podatke o IP adresama nadležnim institucijama u slučaju zahtjeva.

Please enter your name here