Kolumna Aleksandra Marilović: U staračkim domovima kreveti ne škripe

Aleksandra Marilović: U staračkim domovima kreveti ne škripe

1

boris-maksimovic

Sveta si al’ nemam vjere u te – Aleksandar Blok

Biblioteka predstavlja jedinstven hram u kome dozvoljeno istovremeno poštovati i nauku i religiju. Njena ponuda puna je raznoraznih đakonija duha. One su savremene oaze za one koji su žedni nauke, umjetnosti, dobrog društva, u okruženju koje polako postaje infektivno odjeljenje samoće, utješne riječi. Pa, recimo, i pravde. 

Osvrnemo li se bolje oko sebe možemo uočiti da ne postoji više pravo na prirodno bogatstvo. A onda, smijemo li se igrati sa svojom dušom kao sa vudu lutkom? Posljednji stepenik koji ćemo samo tako preskočiti i pasti na nos jeste kastracija duha. Pisana zaostavština jednog naroda, pogotovo malog poput našeg, zapravo je njegova knjiga života.  Kultura nikako nije emotivni istup građanina!

Istina, vrijeme je takvo da prosto ljudi ne pjevaju arkadijski po livadama i ne kite se vjenčićima bijelih rada. Ali valjda treba negdje već jednom početi liječiti i prestati sa neprolaznim: od sutra ću. Duh je nestrpljiv.

Sahranimo li kulturu – zakopali smo oca porodice. Zar smo toliko blesavi da igramo kolo na groblju? Tu je zapisan genetski kod i jasno ocrtan psihološki profil jednog naroda i nikakvo pomodarsko lažiranje istorijskog obrasca to ne može da promijeni. Niti medijski pekarski zanat prepravljanja činjenica kao običnih kifli koje imaju zadatak da deformišu naš pojavni oblik.

Ulazimo nespremni i bez oruđa u 21. vijek koji jeste prepun iskušenja. Prvo smo dvjesto godina našeg tradicionalnog školstva bacili. Ono što smo sticali i sve stradavajući.

Mene je moja baka uspavljivala bajkama.A, znate, mi, odrasli na mlijeku bajki, teško da možemo preći na čvrstu hranu. Sada čekam da me neka starica dobro klepne torbicom iliti kišobranom sve vičući: “Đubre jedno, dođi sebi!“

Čitajte da ne bi bili loši ljudi.

Čovjek koji čita, bište po sebi. Trijebi dosadnu uš gordosti i nezadovoljstvo koje nas je sve napalo i prijeti zarazom praznine.

Nikada ne smijemo prestati tamaniti svoje mane.

Nikada prestati čitati i postavljati sebi i svojoj savjesti pitanja, čak ni onda kada svijetovi oko nas ne žele da nam daju odgovore.

Premjerila sam svojim koracima mnoge biblioteke. Dugačke su 3.000 godina. Jeste, tada se otprilike javljaju pisani zapisi. Čovječanstvo je u jednom trenutku zaigralo sa vječnošću, borilo se sa bogovima, palilo, pustošilo, ginulo za svoju pisanu riječ. Našim prostorima i danas lupka Vukov štap i hrome noge mu hrle u vječnost. Naša obradiva zemlja bez sjemena pisane riječi postaće jalovica.

Ništa nama ne može ni njemačka Debela Berta niti američki mršavi uranijum. Preradimo li svoje porodično stablo u običan stolić na kome ćemo piti kafu u dokolici popodneva, sve turpijajući nokte, neće nas od kiše zakloniti niti ona famozna kruška ispod koje će se skupiti sedam preostalih Srba.

I ne samo moralni i filozofski, već i politički – realni argumenti upućuju nas na okretanje unutrašnjem zdravlju bića našeg organizma koje je zatrovano sa svih strana opasnim toksinima stvarnosti.

Imamo li pravo naše obrazovanje, kulturu i tradiciju šuriti gvozdenom vodom? Ili hraniti drvenim kruškama?

Neću više ništa dodati. Zapitajmo se ponekad i sami…Samo dok ne bude kasno, kada se već budemo vraćali po zube u našu zemlju. One iste koje gastabajteri prave ljetom ovdje kada dođu po svoju dozu patriotizma.

Aleksandra Marilović

1 komentar

  1. Svaka čast za tekst, odličan je i – nikome ne treba. Nažalost. Mislim da su oni koji išta smisleno čitaju skoro pa izumrli, a oni što pričaju kako čitaju zapravo samo tupe po svakojakim sajtovima nedostojnim objave jer su isti najčešće prepuni nepismenosti u različitim vidovima. Djeca koja završe osnovnu školu još nešto i znaju, ali do kraja srednjoškolskog obrazovanja, negdje na pola puta, raspu i to malo znanja što skupiše. Najveća rak-rana našeg obrazovnog sistema su srednje škole neadekvatno uređene i vođene, a potom i kućno vaspitanje sa kojim djeca stignu u doba adolescencije. Dakle, dvije velike institucije od iznimne važnosti za naš narod su gdje? Pa, na koljenima…

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Derventa Cafe. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja, provociranja i drugih oblika neprihvatljivog ponašanja.

Portal Derventa Cafe zadržava pravo da obriše komentare bez bilo kakve najave i objašnjenja te da preda podatke o IP adresama nadležnim institucijama u slučaju zahtjeva.

Please enter your name here