Aleksandra Marilović: Vremenska mašina ili naš put u budućnost

0

 

11902513_867838433252937_1428270413415132539_n 

Nije vrijeme za balove, ali jeste za okupljanje dogovaranje…“- Dragan Nedeljković

Svjedoci smo, evo, predizborne histerije koja je prava prilika da se prisjetimo ko smo, kuda to težimo i šta želimo postići. Kako najprije u „budućnost“ pod čime svakako podrazumijevamo život dostojan običnog čovjeka?

Ne, trenutno ne postoji vremenska mašina koja će nas prebaciti u neku drugu stvarnost. Ali postoji zato mnogo sladunjave demagogije. Govori su nakićeni poput lirske pjesme, presoljeni patetikom, ključnim riječima i šiframa za kodiran mozak našeg čovjeka.

Jedna stvar: čovjek se ne može zatvoriti u fijoku!

Vazda na vjetrometini oštrih geopolitičkih odnosa valja se, prije svega, suočiti prvo sa samim sobom. A naš čovjek, zakrvavljenih očiju, sa bombom autodestrukcije prvo juri prema vaspitno-obrazovnim i kulturnim ustanovama. Imajte u vidu da nas je mnogo školovnih, a malo obrazovanih. Podsjetiću vas da je obrazovanje – riječ izvedena od imenice obraz. Škola, na veliku žalost, ostaje industrijalizacija djece, te iz iste izlazimo manje kao ljudi, više kao prerađene kobasice.

Previše je ostrašćene ljutnje na relaciji narod – vlast.

Premalo razumijevanja sa relacije vlast – narod. Našu „vremensku mašinu“ iliti budućnost valja polako graditi, na čvrstom temelju tradicije i kulture koja itekako ima šta za reći. A naša kultura danas je kao ono đače samouče koje je car Konstantin zatvorio u ćeliju i zapalio sa četiri strane svijeta. I gledajte čuda, te kako ona u svom ovom blaziranom pomodarstvu i kuhinji kojekakvih spletki sjedi zatvorena u toj istoj ćeliji, koju smo napravili od naše lijepe zemlje potcjenjujući i opovrgavajući sve što jesmo i što smo bili. I nikakve vatre kroz istoriju našem zdravom slovenskom duhu nisu ništa mogle. I to isto đače samouče umjesto u ognju sjedi sa knjigom saltijera u ruci „te se moli bogu po zakonu“.

Poštovani kandidati, čuvajte našu kulturu da bi ona čuvala vas! Jer, teško đerdanu na kaljavu vratu. Naš čovjek se upravo plaši da ne prođe kao oni svati na beskućnikovoj svadbi: “Dva pešaka, treći konja nema“…

Vrlo smo ponositi i volimo da kažemo da smo u srednjem vijeku zlatnom vilicom jeli. I treba da se prisjetimo svojih predaka koji uopšte nisu bili glupi ljudi. Nama danas je uzalud i jesti zlatnom vilicom ako hranimo gubava usta. Stari Sloven nije govorio slučajno: „U razum upri, trbuhom ga hrani, lijevom i desnom rukom brani“. Čini se da bi ovakava deviza mogla na svim plakatima da nađe svoje mjesto, ma kojoj opciji pripadali.

Politička misao valja da ide utabanim putem našeg istorijskog iskustva, te hodu i volji naroda. Prečice kojima običan čovjek korača treba asfaltirati. To je jedini siguran put.

U teškim prilikama, na razmeđu kultura Istoka i Zapada oduvijek smo željeli „ugoditi Bogu ne uvrijedivši vraga“. Čitajući istoriju mi se zapravo napajamo iskustvom. Njegujući književnost mi držimo stražu jeziku. Sa svojom bogatom tradicijom i kulturom dignute glave možemo u Evropu i onda „svud su brodi gdje god prišli vodi“. Pravo je vrijeme da se podsjetimo da je kultura ona žila kucavica koja pokazuje da je jedan narod živ. A mi ne znajući da pomirimo tradiciju sa novom dobom, prvu smo pretvorili u frazeologiju, a drugu u žargonski prostakluk.

Znate, naša književnost je liturgija postojanja. Ona potvrđuje dugu istoriju i garantuje budućnost. Sa političkim krpažama bez temelja tradicije mi se nalazimo baš na onom „čardaku ni na zemlji ni na nebu“. Ta situacija prijeti da postanemo prazan, bezvazdušan prostor.

Kao kulturni radnik željela bih da se ova histerija pretvori u praznovanje zdravog svetosavskog duha i da se na kraju ove priče ne zapitamo po ko zna koji put :“Kud se đede car – Nemanje blago“?!

Proći će i ovo. Svakog čuda za tri dana dosta. A sutra, kada nam naša djeca postave isto pitanje, hajde  da im možemo kazati da smo blago potrošili gradeći tri manastira: sloge, tradicije i političke odgovornosti.

I da stoje poput hrama na Vračaru.

I da je zaludu naš pepeo rasipati. Da našu gospodu možemo zdraviti kao nekada prije :“Što nosili, svijetlo vam bilo.“ Naši političari nikako ne treba da izgledaju kao onaj Zmajev Mali Jova „što se popeo na stolicu pa se visok hvali“ da ne bi desilo „drugovi kad vidješe svi ga ismijali“.

Na koncu, podsjećam da naša zemlja nije sirotica iz zabačenog sela koja čeka bogatog princa da je obezbijedi za vas vijek. Nego, upravo osirotjela plemkinja koja traži poštenog i zdravog radnika da s njime stvori nov život!

Postoji li riječ koja bi bila danas nama utjeha? Odgovorno tvrdim da je ta riječ kultura. I baš ta riječ ne smije biti luksuz ili privilegija nekolicine. Ne smije čekati da društvo dostigne visoku pravdu, već upravo suprotno. Radeći na istoj mi mijenjamo svoju svijest, učimo da humanizujemo svakodnevnicu. Stvaranjem kritičkog duha učimo da oblikujemo stvarnost. Život uvijek može da bude bolji a radeći na sebi, svojoj osnovnoj kulturi i pismenosti mi radimo na našoj zemlji, držimo baklje svojoj prošlosti, te osvjetljavamo put budućnosti.

 Umjetnost nas uči kako da rušimo brane predrasudama. Budućnost trebamo prihvatiti kao cilj do kojeg se kao i do svakog drugog stiže odgovornošću. Pa neka bude i političkom…

Aleksandra Marilović

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Možete koristiti sledeće HTML atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>

*

code