Fraza „biće bolje“ je toliko puta izgovorena od strane naših vlastrodržaca da je odveć otrcani kliše, a vjerovatno je trebala po oprobanom Gebelsovom receptu kada se hiljadu puta izgovori postati istina.
Nije problem uvjeriti široke narodne mase u to da će biti bolje serviranjem populističkih govora putem medija, u prvom redu novina i televizije jer poznato je da široke mase vjeruju svemu što novina piše i mali ekran kaže. Problem nastaje kada prazan novčanik postane nepodnošljivo lagan i kada prazan želudac počne da zavija kao vuk. U sve se čovjek može vrlo lako uvjeriti putem medija i da će biti bolje i da nas u EU čekaju raširenih ruku ali da nije gladan ne može.
Ako na trenutak prestanemo da živimo u lažima i pogledamo istini u oči jasno je po svim parametrima, ako ovako nastavimo, a nema naznaka da nećemo, nema šanse da će biti bolje jer se država enormno zadužuje i ne čini se apsolutno ništa da se zaustavi taj trend. Ne čine se ni najmanji napori da se taj trend makar uspori ako se već ne može zaustaviti.
Većina novca od kredita ide na javnu potrošnju, a vrlo malo ili ništa se ne ulaže u privredu zbog koje jedino i ima smisla podići kredit jer samo tako se novac može oploditi i vratiti dug povjeriocu. Svjedoci smo da su nekadašnji privredni giganti iz bivše nam države koji su zapošljavali hiljade radnika dovedeni do stečaja. Samo je derventski Demos osamdesetih zapošljavao 3500 radnika što je priličan broj za gradić kao što je Derventa, a danas Demos više ne postoji, ostale privredne subjekte sa prostora Bosne i Hercegovine da i ne pominjem.
Najbolje će biti da na primjeru pojedinca pokušam objasniti problem zaduživanja države (u prevodu građana). Zamislite da ste pojedinac N.N. koji se zadužuje i većinu pozajmljenog novca troši na garderobu, provode, automobile i tako dalje, a vrlo malo ili ništa ulažete u neki posao gdje bi ste pozajmljeni novac mogli da oplodite i dug vratite povjeriocu. Naravno da ste u tom slučaju primorani da se dodatno zadužujete da bi ste stari dug mogli da otplaćujete, a nastavljate i dalje da trošite novac po starom i time upadate u začarani krug dužničkog ropstva u kome se sve više zadužujete da bi ste mogli stare dugove da servisirate i nastavili da živite na ”aparatima”. Sada sve ovo sa pojedinačnog primjera prenesite na državni nivo i jasno je da će u budućnosti doći dan kada više nećemo moći da se zadužujemo i kada će povjerioci htjeti da naplate dug, a budući da novca nemamo oduzimaće nam po malo obradivu zemlju, izvore pitke vode, šume, rudnike i ostala prirodna bogatstva koja imamo, a vrlo malo ih cijenimo. Nadam se da se to neće obistiniti, ali bojim se da je već počelo.
Marko Lazarević
