Reportaže Dervenćanin najuspješniji hrvatski trener osoba sa invaliditetom

Dervenćanin najuspješniji hrvatski trener osoba sa invaliditetom

0


Branko Omazić rođen je u Derventi i uz slijepog je oca, već je kao dijete upoznao život osoba s invaliditetom. Svoju ljubav prema sportu prenio je na brojne osobe s invaliditetom, a kvalitetu njegova rada potvrđuju sportisti s kojima dijeli životne izazove. Uz brojna priznanja dobitnik je nagrada Hrvatskog olimpijskog i Hrvatskog paraolimpijskog odbora, te od Zagrebačkog sportskog saveza osoba s invaliditetom i Zagrebačkog sportskog saveza. Dobitnik je i priznanja opštine Derventa za doprinos razvoju i afirmaciji Dervente, njegovanju dijaloga, pravde, mira i ljudskih prava na što je posebno ponosan. Iste godine primio je i najviše priznanje Republike Hrvatske, iz ruku tadašnjeg predsjednika RH Stjepana Mesića, priznanje “Red Danice Hrvatske” s likom Franje Bučara za vrhunska ostvarenja u sportu osoba s invaliditetom. Osnivač je Atletskog Kluba “Agram” za osobe s invaliditetom. Ponosan je na rezultate atletičara kluba na Paraolimpijskim igrama u Pekingu, Londonu i Rio de Janeiru koji su svojim uspjesima stvorili jedan od najboljih klubova te vrste u Hrvatskoj i Europi.

Bavite se atletikom od svoje 12. godine. Kakav je pečat sport ostavio na Vaš život?

– Atletikom sam se bavio do 19. godine života, a od 1976. počeo sam raditi u atletici s učenicima Zavoda za slijepe ‘Budućnost’ u Derventi, radi čega sam napustio trenerski rad s juniorima KK Derventa. Godine 1981. postao sam trenerom Saveza slijepih i slabovidnih BiH u atletici i golbalu. Zbog rata atletikom, odnosno trenerskim radom, nisam se bavio od 1992. do 1995. kada sam se na poziv HŠSI i Antuna Vrdoljaka, predsjednika HOO-a, vratio najljepšem sportu na svijetu. Godine 1995. s Antom Peharom sam bio u Valenciji, u Španiji, na atletskom EP za slijepe i slabovidne i donijeli smo prvu medalju (brončana u troskoku) za sport slijepih i slabovidnih Hrvatske. Sljedeće godine, dakle 1996, Ante je bio u dva finala (dalj i troskok) na PI u Atlanti – SAD, što je ponovio i u Sidneju na PI 2000, kada se oprostio od ovog sporta. Ante Pehar je prvi primatelj, sportista s invaliditetom, priznanja za Sportsku izvrsnost za dvije zlatne medalje i dva svjetska rekorda s Paraolimpijskih igara u Nju Jorku 1984. godine. Godine 1997. uspio sam pokrenuti atletiku i u Centru za slijepe ‘Vinko Bek’ u Zagrebu u suradnji s profesoricom fizičkog vaspitanja Selmom Dobrijević Pili koja je dala nemjerljiv doprinos sportu osoba s invaliditetom. Te godine odveli smo sedam atletičara u Rićione, u Italiju, na atletsko EP. Ovaj nastup su većim dijelom financirali sponzori – moji prijatelji i Centar ‘Vinko Bek’ Zagreb. Na ovom takmičenju prvi put se pojavila Marija Iveković koja je bila zadnja u petoboju da bi poslije toga postala jedna od najboljih slabovidnih atletičarki svijeta, s bezbroj medalja i dva svjetska rekorda – u petoboju i troskoku. Zbog svih sportskih uspjeha koje sam imao kao atletski selektor za period 1995.-2004. ponovo sam, nakon provedenog konkursa, imenovan atletskm selektorom u Hrvatskom sportskom savezu invalida (HŠSI) za period do kraja 2008. godine, odnosno do završetka Paraolimpijskih igara u Pekingu.

U Pekingu smo postigli smo istorijski uspjeh atletike osoba s invaliditetom – tri zlatne medaljei tri svjetska rekorda – Antonia Balek i Darko Kralj – i jedna srebrna – Branimir Budetić iz AK AGRAM, uz to još i deset finala. Ovo je moj najveći uspjeh kao trener, to nije postigao nijedan sport u povijesti hrvatske države. Zahvaljujući tim rezultatima dobio sam novi izbornički mandat od HASOSI koji je potvrđen od strane HPO-a i trajao je do 2013. godine. Mi zaljubljenici u atletiku iz cijele Hrvatske osnovali smo 2006. godine Hrvatski atletski savez osoba s invaliditetom (HASOSI) i mene, kao inicijatora ideje, izabrali su za prvog predsjednika. Danas je HASOSI najaktivniji savez u HPO-u sa svojih 16 klubova.

Ponosan sam i na Agramove medalje na Svjetskom atletskom prvenstvu osoba s invaliditetom Doha-Qatar 2015, gdje je atletski svijet osoba s invaliditetom bogatiji za još jedan svjetski rekord u muškom koplju F13 Branimira Budetića, a Zoran Talić bio je srebrni u skoku u dalj. Svjetske atletske igre slijepih Seul obilježili su zlatni Branimir Budetić u bacanju koplja, srebrna Kristina Ivanković u kugli i brončana u bacanju koplja Marija Vidaček. U lipnju 2016. na EP Grossetto u Italiji Branimir Budetić bio je zlatni u bacanju koplja, Zoran Talić zlatni u skoku u dalj te Ivan Katanušić zlatni u bacanju kugle i dobitnik srebrne medalje u bacanju diska. Na Paraolimpijskim igrama Rio 2016. naš Zoran Talić dobitnik je srebrne medalje u skoku udalj.

Do kojih ste zaključaka došli o prednostima bavljenja sportom za osobe s invaliditetom?

– Iskrena saradnja i druženje s osobama s invaliditetom rješava sve probleme. No, odnos sportiste i trenera prema klubu, Atletskom savezu OSI, prema Hrvatskom paraolimpijskom odboru, nije uvijek pohvalan jer pojedini atletičari, a nekad i treneri, zaborave navesti ime svoga kluba i trenera pa ispada da su sami od sebe nastali i postali u sportu osoba s invaliditetom!

Osnovali ste Atletski Klub AGRAM za osobe s invaliditetom 2004. godine koji je ostvario vrhunske rezultate. Recite nam nešto o tom periodu svog rada te o AGRAMU kao klubu osoba s invaliditetom čiji ste danas direktor.

– AKOSI AGRAM je već 12 godina – a biće i ove 13. godine – daleko najbolji sportski kolektiv ne samo u u atletici nego i u sveukupnom sportu OSI, a po međunarodnim medaljama – paraolimpijske igre, svjetska i europska prvenstva – najtrofejniji je sportski klub u sveukupnom hrvatskom sportu. No, ko to zna osim nas u klubu?! Trenutno se nadamo pomoći gradonačelnika Milana Bandića. Naime, gradonačelnik je još početkom 2014. naložio Sportskom savezu grada Zagreba da riješi financiranje našeg kluba, jer u ovom trenutku, a to se dešava godinama, ZŠSOI financira samo dvije plate za naša dva trenera. Početkom ove godine imali smo veoma uspješan radni sastanak s predstavnicima ZŠSOI, SSGZ i Gradskoe kancelarije za OKS i sve je krenulo nabolje. Prije šest mjeseci morali smo napustiti prostorije koje smo koristili za rad našeg kluba, jer je GNK Dinamo uredio prostor za svoju Omladinsku školu. Mi smo privremeno izmješteni u jedan mali neprilagođeni prostor između tribina Zapad i Sjever. Kako se do sada nije ništa preduzelo po ovom pitanju, a dobili smo obećanja da će taj problem biti riješen, poduzeli smo određene aktivnosti i pripremili projekt kojim bi se riješio problem treniranja i rada svih sportaša s invaliditetom u gradu Zagrebu, a i svih reprezentativaca Hrvatskog paraolimpijskog odbora kada borave Zagrebu. S ovim projektom su upoznate sportske asocijacije osoba s invaliditetom koje su spremne dati podršku projektu i aktivnosti za dugoročno kvalitetno rješenje ovog velikog zagrebačkog i hrvatskog problema u sportu osoba s invaliditetom.

Na šta ste posebno ponosni u svojoj karijeri?

– Na sportske i ljudske kvalitete svih atletičara koje sam većim dijelom vodio kroz sport i život. Primjeri iz Mostara i Dervente, a većim dijelom i Zagreba.

Planovi za budućnost.

– Blizu sam mirovine, a iza sebe želim ostaviti odlično organiziran klub s rješenim sustavom financiranja i prostorom za rad kluba koji zaslužujemo. Poruka osobama s invaliditetom i društvu u cjelini: sve počinje od obitelji!

Božica Ravlić – InPortal

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Derventa Cafe. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja, provociranja i drugih oblika neprihvatljivog ponašanja.

Portal Derventa Cafe zadržava pravo da obriše komentare bez bilo kakve najave i objašnjenja te da preda podatke o IP adresama nadležnim institucijama u slučaju zahtjeva.

Please enter your name here