Vijesti Društvo Intervju sa Dušanom Kojićem – Kojom

Intervju sa Dušanom Kojićem – Kojom

0

Spot za pjesmu „Ovisnik o moći“ višedecenijskog beogradskog benda „Disciplina kičme“ premijerno je prikazan na MTV-u 21. aprila. To je ujedno uvertira za predstojeći album na kome se aktivno radi. Ovaj bend se ne umara, a muzika je ono za šta živi. Prilikom gostovanja u Derventi razgovarali smo sa Dušanom Kojićem – Kojom.

Dusan Kojic Koja

Da li je Disciplina kičme za 33 godine postojanja postigla baš ono zbog čega je formirana?

-Pa jeste. Prvim albumom odmah je to postigla. Znači, sve vreme radimo ono što mislimo da treba da se radi. U suštini, mi se bavimo muzikom i to je najbitnije u svemu tome. Ne damo nikom da nam dira muziku, radimo kako želimo da radimo i to je dobro.

Disciplina kičme sve vrijeme njeguje jedan poseban zvuk. To nije lako, a vama to uspijeva. Kako?

-Upornošću. Imali smo mi svoja neka lukavstva, svojevremeno u onoj zemlji, tako da je, u principu, bilo lakše na neki način prodrti u mejnstrim i malo ga uznemiriti. Bila su i neka lukavstva, tipa kape na kojoj piše najbolji bend. Sad, neki ljudi poveruju u to, neki ne. Ipak je to dosta čudna muzika, to je jedna bučna grua bez solo gitare, ali i sa nekim tekstovima koji nisu baš uobičajeni. Mislim da smo uspjeli i to tako traje.

Ne libite se ni uvođenja novina. Trenutno je to usna harmonika…

-Ne libimo se. Jednostavno, dugovečne grupe moraju da rade na nekim apdejtovima. Znači, da se malo aranžmanski doteraju, da se to menja, da bude nekakvih promena. Mi smo imali, u drugom delu osamdesetih, trube i saksofon u bendu. Poslije je nastupio nemili period kada je bend bio na britanskom tlu i opet se vratio na bas i bubanj formaciju, a eto, to je potrajalo do prošle godine kad smo uveli usnu harmoniku kao još jedan zvučni nivo na kome možemo da funkcionišemo.

Kada ste najsrećniji. Šta je to što vas baš ispunjava?

-Pogotovo u zadnje vreme svaki nastup je čista radost. Znači nema nikakvih nedoumica u vezi toga. Naravno, dobro je kad rade sve pedale, kad ništa ne krcka, kad sve to funkcioniše i naravno publika je tu jako bitna, a hvala bogu, publika i dalje reaguje kako treba. Naime, nove generacije su se stvorile, tako da u publici možemo da nađemo i unuke i njihove dede i to je zanimljivo.

London ili Balkan?

-Nema to veze. Potpuno je svejedno ako je čovjek sam sa sobom OK. Svejedno mu je gdje se nalazi.

33 godine karijere su mnogo, mijenjala su se vremena. Šta je u početku bilo lakše nego što je sad, šta je bilo bolje?

-Postojala je jedna velika zemlja u kojoj je bilo veće tržište. Zato ne zavidim mlađim grupama danas, pošto oni danas nemaju taj domet, jednostavno nemaju toliki broj ljudi kojima mogu da se obrate. Mi smo imali veći domet i bila je ta jednonacionalna televizija na kojoj je postojala jedna emisija koja se bavila rokenrolom. Nije ona bila najsjajnija, ali, opet, bilo je mnogo bolje u odnosu na ovo sad šta se dešava. Sada imamo iscepane neke republike i u okviru tih država imamo isto cepanja i ko zna šta može da se desi, ali, hoću da kažem, da politika mnogo utiče na život. U principu, taj neki put koji smo prešli bio je pun trnja, jer naš bend je takav i takav –čudan. Mada, mislim da smo uradili to što je trebalo da se desi, da smo utrli putanju mnogim kasnijim bendovima koji se bave malo alternativnijim pristupom rok muzici.

Kakav bi bio život bez muzike?

-Život bez muzike ne bi bio moj život.

Aleksandra Đurđević

PODIJELI