Vijesti Kultura i obrazovanje Čitav vijek škole

Čitav vijek škole

0

Selo Pojezna imalo je školu još 1908. godine. Prvi učitelj Dušan Kotorac započeo sa prosvjećivanjem naroda. Uveden je analfabetski tečaj koji je prošlo dvijestotinjak polaznika do 1912. godine. Tečaj su plaćalai seljaci, jer držva ga nije htjela plaćati.

Citav vijek skole 1

O školstvu i izgradnji škola u Pojezni sačuvani su dokumenti u školskom ljetopisu. U jednoj maloj svesci, lošeg kvalteta papira, koja je trebala da bude djelovodnik, svoje zapise je počeo da bilježi 1949. godine učitelj Anto Ćorlukić, a nastavio Josip Blažević, koji je 1950. godine napisao: ”Bilo je davno. Naša zemlja bila je pod okupacijom Austrougarske monarhije.

Za škole koje su postojale nije se vodilo računa, a podizanje novih nije bilo ni riječi. Austrija se pripremala za rat, i u samom ratnom vihoru u kojem se ništa nije očekivalo, narod sela Pojezne odluči da u svom selu pravi školu.

Incijativu su tada dali tadašnji pop pravoslavne crkve Simo Petrović i trgovac Jovo Jovanović. Narod je uvidio da se uvijek neće moći bez škole i prihvatio se posla, i zato je 1908. godine skočilo i veliko i malo te se prihvatilo posla. Jedni su pravili ciglu, drugi tesali drvenu građu, treći pržili krečnjak.

Svi su radili kao jedan bez ikakve pomoći tadašnje države. Škola je svakim danom sve više rasla, i prosto se izdizala na brdu ukrašena starodavnim lipama.

Škola je sagrađena u neposrednoj blizini tadašnje crkve. Najzad je 1909. otvorena škola uz veliko veselje naroda. Došao je učitelj Dušan Kotorac. Narod je kupio 20 klupa i ostali potreban namještaj te se tako smjestilo 55 đaka u jednu učionicu – 55 veseljaka. Vrijeme je učinilo svoje i oni su danas starci koji samo pripovijedaju minule događaje.”

Dalje se kaže da je učitelj Dušan Kotorac, započeo sa prosvećivanjem naroda. Uveden je analfebetski tečaj kroz koji je prošlo oko 200 polaznika do 1912. godine. Ova tečaj su plaćali seljaci, jer država ga nije htjela plaćati.

Za učitelja 1912. godine dolazi Savo Čupić koji radi do 1914. godine. S njim je i dalje radio Dušan Kotorac.

Nakon izbijanja prvog svjetskog rata 1914. godine, škola je prekinula s radom sve do 1920. godine. Tad u Pojeznu dolazi Milivoje Jelić za učitelja, koji će kasnije biti sveštenik u tom selu. U školi je bila jedna učionica sa 80 đaka. Godine 1926. dolazi učiteljica Milica Grujić iz Dervente, koja je radila do 1928. godine kad dolazi Obrenija Šarić iz Banjaluke koja radi, od 1929. do 1932. godine. Od 1932. do 1934. godine radila je učiteljica Ljerka Pavlešić, a iste godine dolazi Natalija Nastić. Pored redovne nastave, svi ovi učitelji držali su analfebetske tečajeve i opismenjavali narod. Škola će raditi do 1936. godine kad se od klizanja zemljišta, zgrada škole srušila.

Citav vijek skole 2

Ubrzo dolazi drugi svjetski rat. Pisac ljetopisa zapisao je da je gradnji nove škole završetkom drugog svjetskog rata počelo se razmišljati tek 1948. godine. o tom vremenu, koja se uz pomoć narodne vlasti podiže sa dve velike učionice i dva stana za učitelje.

U radu na školi najviše će se isticati Jovo Simić predsjednik mjesnog odbora Pojezna. Gradnja je trajala sve do 1953. godine, kad je potpuno završena i sa svim potrebnim učionicama, namještajem i učilima. Ipak, u školi se radilo u otežanim uslovima dok još nije bila potpuno završena, a učitelji su bili angažovani na organizaciji gradnje. Škola je prvo počela raditi sa prvim odjelenjem i kao dvogodišnja škola.

Godine 1950. godine dolazi Anto Ćorluka i započeo raditi u učionici bez poda i prozora. Tad je u prva dva razreda dvogodišnje škole bilo 178 učenika. Nakon završetka školske zgrade za učitelja dolazi i Dušan Jelić.

Po devedesetero djece je sjedilo u sobi bez poda, kraj nepostakljenih prozora i željno su slušali učiteljevu riječ. Trebao je doći još jedan učigelj. Nije imao gdje stanovati. Ima samo prvog razreda sa dvogodišnjim školovanjem 170, a gdje su ostali razredi koji ne rade.

Petog septembra 1950. godine, u Pojeznu je došao za učitelja Dušan Jelić.

Iz ljetopisa škole iz tog vremena saznajemo da je do 2.juna 1950. godine u školi radila kuhinja. Većinom su kuhali učitelji uz pomoć djece. Kuhinja je zaključila sa radom 2.6.1950. godine. Ko nije imao prilike biti gladan taj će teško shvatiti vrijednost ove kuhinje. Bilo je djece kojima je čitav dnevni obrok bio samo ono što su primali na kuhinji. Za lijepog vremena djeca su išla u posjete drugim školama gdje su se odvijala razna takmičenja, a Poježani su pobjeđivali u mnogim sportskim disciplinama, u skoku u vis, trčanju i u hrvanju, a zanimljivo je da su se takmičile i djevojčice.

Dana 21. novembra 1951. godine u Pojezni rade tri učitelja, Dušan Jelić, Franjo Prgomet i Hasan Krpo. Za Dan republike 29. novembra iste  godine, učenici i učitelji su izvodili recitacije i dramske komade i o tome u ljetopisu je zabilježeno:

”Duva cijeli dan hladni vjetar noseći pahuljice snijega koje oštro udaraju u lice djece i ljudi koji su se okupili oko spomenika palim borcima. Bilo je djece slabo obučene pa čak i bose i neizdržavši hladnoću odlaze u školu.

Učenik četvrtog razreda Čolić Uroš iza govornika održao je dirljiv kratak govor. Poslije proslave otkrivanja spomenika đaci su otišli u školu i održali program za roditelje i omladinu.”

U ovoj školi su službovali sljedeći učitelji od 1953. do 1955. godine: Anto Ćorlukić, Dušan Jelić, Franjo Prgomet, Zvonimir Čičak, Stanimir Vučićević iz Srbije, Vlado Gabalda, Ljiljana Damjanović, Hasan Krpo, Vladimir Bela, Olga Stjepanović, Mato Jelavić, Jasna Blažević, Milenko Lješić, Josip Blažević, Vjekoslav Blažević, zatim će samo 15 dana raditi Ibro Ališahović, a onda će redom dolaziti sve do današnjih dana: Radojka Kondić iz Travnika, Ivica Arambašić, Refija Ezić, Ana Samardžić, Veronika Duspara, Hankija Bakšić, Petko Đukić, Savko Popović, Nevenka Kaloperović, Ljubica Lukić udata Pećić, Milan Pećić i Ljubica Pećić, koja je i sad u školi.

Iz vremena 1950. godine, svog učiteljovanja u Pojezni, Duško Jelić se rado sjeća.

Sela su bila zaostla, a puteva nije bilo. Do grada se moralo pješačiti čitav dan. Zato su učitelji ostajali u školi mjesecima i tek povremeno odlazili u grad, kaže nekadašnji učitelj, Dušan Jelić.

Savko Pećić Pesa – Derventski list 24.3.2011. godine

PODIJELI

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Derventa Cafe. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja, provociranja i drugih oblika neprihvatljivog ponašanja.

Portal Derventa Cafe zadržava pravo da obriše komentare bez bilo kakve najave i objašnjenja te da preda podatke o IP adresama nadležnim institucijama u slučaju zahtjeva.

Please enter your name here

*

code