Kolumna Kad se borci glože

Kad se borci glože

0

Kuda idu ovi ’’veterinari’’, pardon veterani ? Ako neko sebe naziva da je borac, onda mu ne treba onaj pridjev ”veterani”, a mnogi kad slušaju, pomisle da su to ”veterinari”, pa kažu, odkuda toliko veterinara.

Kad se borci gloze

To je ofucana riječ koja je došla sa zapada i nije prilična našem govoru i riječniku.

Borac je svaki učesnik rata, koji je u Odbrambeno-otadžbinskom ratu proveo, barem 48 časova od angažovanja do dolaska u jedinicu. Zato što su neki nesretnici svojom voljom ili tuđom poginuli ili teško nastradali, onog dana ili sutradan kad su došli u redove svoje matične jedinice.

Razlikovati borca, od ne boraca veoma je teško i uvijek dovodi do onog problema što svi hoće da se riješi, a to je da se razabere žito od kukolja. Kad se borci glože, uvijek izvuku deblji kraj, a na dobitku su oni kojima je slabija strana biti borac, kad je trebalo da se gine.

Neko se onda sjetio i rekao svi su borci, ali postoje kategorije, i opet ta podjela na kategorije koja nikoga ne isključuje da nije bio borac, da li je on došao prvog dana ili posljedneg dana rata u svoju jedinicu. A ginulo se i posljdenjeg dana, pa i poslije, od raznih zaostalih eksplozivnih sredstava.

Jedno je sigurno da je neko namjerno ili ne namjerno stvar zakukuljio od čega se borci ni sada ne mogu oporaviti, a to su dezerteri, donatori i profiteri rata. Opet se postavlja pitanje, da li je borac dezerter – pobjegulja, onaj koji je priveden u jedinicu i poginuo ili teško ranjen prvog dana dolaska u jedinicu. Kako njega nazvati, da li je on bio poginuli borac ili ’’dezerter poginuli borac’’. Kakva je razlika i ima li razlike ?

Donatori su nešto drugo, na njih sam i ja kivan da kivni ne mogu biti. Znam samo da njih nije bilo, gdje bismo završili i što bi s nas bilo, koji smo bili na ratištu. A desilo se to, da je neko morao da oblači i hrani borce, a bilo ih dosta golih i bosih. Zato su se brigade same snalazile, kako znaju i umiju, i eto rodili se donatori, koji su bili pošteđeni prve linije, ali su morali obezbijediti brašna i soli, uniformu, čizme ili opanak da borci u rovu prežive. To su radili oni, umjesto politike i vlasti koja je određivala ciljeve rata, koja je trebala da od njih prikupi ratne poreze i finasira svoje borce.

Prema tome, profiteri su plod nesklada i neuređenosti vlasti, odnosno rukovođenja i komandovanja, pa se sve to otelo kontroli i traje, nažalost, sve do danas.

E, sad treba to sve pročistiti i razlučiti što naš narod kaže, ko je i što bio. Vlastima se ne sviđa, jer je tobož mnogo, i vala previše boraca. A garant, bilo ih i je mnogo više od ovog broja, koji sada postoji na spisku, onih sa dokazima, a i onih bez dokaza. Znam one koji ne mogu da ništa dokažu, nije im trebalo do sada, pa kad su pošli da tragaju za svojim učešćem u ratu, rekli im nema dokaza, koji je na papiru ovjeren potpisom i pečatom. Kad se ginulo pečat i papir ništa nije značio. A svi znaju da je on, to jest taj borac bio od prvog do posljednjeg dana. Svjedoci, borac, borcu, koji je zajedno u rovu bio jedan do drugog ne trebaju i ne vrijede, zašto?

Tu leži glavni problem, zato što borci ne odlučuju o tome, nemaju pravo da kažu da je tamo neki njihov saborac bio borac, a drugi nije. Oduzeto je pravo, onima koji su rame uz rame bili da kažu i govore o sebi, ko su i što su bili i gdje su se borli, kakve strahove su zajedno preživljavali. Svelo se na administraciju i oni više o tome znaju, jer su udobno prespavali rat i odmah počeli piskarati i rješenja izdavati, a rata nisu omirisali. Zato ko je upisan, taman bio on i profiter, borac je, a ko nije upisan u ćitab i to famozni VOB 8, nije borac. Administracija je to, mora se hartija i pečat poštovati.

Čudne su ove halabuke, dizanje demonstracija, gloženja i napadanja, jednih na druge i to sve u prazno, a svakim danom ponekog borca odvedu u hapsanu. Gdje se izgubila čast i odbrana srpskog borca. Toga nema, jer tako odgovara vlastodršcima i političarima, a ne borcima. Ko je od boraca, oficira dobio ordenje u miru ?. Dijele se, tamo nekim humanitarcima, doprinositeljima kulture, nauke i slično. Za to postoje druga priznanja. Kud opet oduzeše borčke i vojničke kolajne.

Narode, borci, invalidi, porodice poginulih boraca, zato ne vjerujte ovim novim mesijama, koji odnkud dolaze i odjednom se pojave kao spaistelji boračke populacije. Ništa od toga se ne može na taj način ostvariti, kako oni organizuju i rade. Napadaju rukovodstvo boraca da je previše državno, pa čije je, nego državno i treba da bude ? Država za borce treba i mora da obezbjeđuje sve, a da li može više, treba li više, mora se uvijek tražiti, realno i raconalno.

Borci ne smiju biti u prvim redovima rušenja svega što je do sada postignuto u našoj zajedničkoj državi – entitetu RS, ali trebaju biti borci za napredak i izgradnju svega boljeg. Trebaju pokazati zube svima koji svojom nakaradnom politikom ruše krvlju stečeno i svima onima koji to zanemaruju,i stavljaju u zapećak boračke probleme.

Prema tome veterani i slične organizacije se bore za svoj položaj, stranački su nečiji podanici, privjesak i od toga životare.

Rado bi mnogo čega mijenjao, ali ne na ulici, zato ne idite za takozvanim veteranima, nego izborite se za dobre kadrove u Boračkoj organizaciji, koji će ponešto moći uraditi za borce, za poginule da se obiđu grobovi, barem jednom godišnje, da se slavi dan brigade i pominju poginuli na parastosima.

Sve se to može bez politike, i politiziranja u boračkoj organizaciji.

Savko Pećić Pesa

PODIJELI

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Derventa Cafe. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja, provociranja i drugih oblika neprihvatljivog ponašanja.

Portal Derventa Cafe zadržava pravo da obriše komentare bez bilo kakve najave i objašnjenja te da preda podatke o IP adresama nadležnim institucijama u slučaju zahtjeva.

Please enter your name here

*

code