Često čujemo da stariji, a i mlađi govore „na mlađima svijet ostaje“. Ponekad se treba zapitati da li ti mlađi koji će naslijediti ovaj svijet ustvari na vrijeme počinju razmišljati o njemu i težini koju taj svijet nosi.
foto: ilustracija
Naša omladina, tj. derventska očito o budućnosti ne razmišlja i pokušava na veoma neobičan način da pokaže kako i o čemu razmišlja. Dokaz je i sama priča koja je prije nekoliko dana počela da se širi našim gradom. Vijest je odjeknula kao prava bomba i rijetki su bili oni koji je nisu čuli.
U današnje vrijeme, zahvaljujući društvenim mrežama i telefonima, sve se sazna za nekoliko minuta. Naime, radilo se o tome da se dogodila strašna saobraćajna nesreća, u kojoj je život izgubila naša mlada sugrađanka. Priča je potresla cijelu Derventu, mlađe i starije, najviše školske prijatelje i poznanike mlade djevojke. Suze, tuga, bol, nevjerica, sjećanja, sve se skupilo u jednom trenutku kad se pročulo da je ugašen jedan mladi život i da je nečije srce zauvijek prestalo da kuca.
Prijatelji su se već počeli spremati da odu do kuće nastradale djevojke i da roditeljima i rodbini izjave saučešće. Niko nije mogao vjerovati da je naš grad izgubio još jednu mladu osobu, s obzirom da je to u posljednje vrijeme na žalost sve češće. Jedni su tražili tablete za smirenje i mogućnost da se što prije pojave u Derventi, dok su drugi gubili svijest i molili Boga da to ipak nije istina. Treći su se prisjećali dana provedenih sa tom djevojkom koja je bila puna života, pomalo luckasta, uvijek nasmijana i koja je znala hodati ulicom uzdignute glave.
Sve je postalo tmurno, kao da se sva tuga ovoga svijeta spustila nad Derventom. Sve do jednog trenutka… saznalo se da NIŠTA od toga NIJE ISTINA! Nekima „dobra“ šala, a nekima samo neviđena laž koju bi rijetko ko tako dobro smislio.
Kako se neko može poigrati nečim tako ozbiljnim kao što je smrt, ne obična smrt, nego smrt koja je odnijela jedan nevin život. Poigrati se sa prijateljima i cijelim gradom koji je povjerovao u takvu laž i počeo da žali zbog tužne vijesti iako nije poznavao djevojku. Iscenirati sam svoju smrt, doduše uz pomoć „vjernih“ prijatelja nekima je zanimljivo, a da li takve osobe imaju imalo pameti, pametnijeg posla od širenja negativnih stvari u našem gradu, a znaju da ih ima i previše.
Ako ništa drugo, da li iko razmišlja o roditeljima? Dok se jedni zabavljaju šireći vijest o sopstvenoj smrti, telefonski poziv upućen majci o smrti kćerke skoro da izazove srčani udar. I kako onda reći da je naša omladina na pravom putu, da li se takvo opravdanje može ikako opravdati, ima li šanse da takve osobe povrate povjerenje prijatelja… I još milion pitanja koja se nadovezuju jedno na drugo. Ni najbolji filmovi ne bi bili tako uvjerljivi kao ova priča. Saobraćajna nesreća, kamion naletio na auto, u autu su bili nesrećna djevojka i njen otac…
Nisam željela da navodim ime i prezime, niti inicijale osobe, većina građana će znati o kome se radi. Možda nije trebalo ni pisati o ovoj temi, ali samo sam željela da osobe koje su iscenirale cijeli događaj uvide grešku, kojom su digle cijeli grad na noge i razočarale prijatelje. Teško da će im neko sad ponovo vjerovati i moći oprostiti suze koje su već pale. Žali Bože uzalud prolivenih suza!
Snježana Aničić
