„Postoji nešto slično radiju, samo što ima sliku“ Aleksandar Tordaj
Šezdesetih godina prošloga vijeka srpski romanopisci ogledalo društva prepuštaju, sa punim povjerenjem, u ruke televiziji. Televizija je imala blistavu priliku da usmjeri tokove kulture. Čovjek je na volšeban način mogao znati šta se to nalazi iza „sedam gora, iza sedam mora“. Zamislite!
Može li televizija promijeniti svijet? Na koji način ovaj duh iz sokoćala utiče na nas i našu podsvijest?
Televizija kao sredstvo masovnih komunikacija odigrala je veliku ulogu u prezentaciji i popularizaciji djela dramskih umjetnika. Na našem području prve dramske serije bile su adaptacije proznih djela srpskih pisaca, a potom i biografske serije. Prvi srpski film „Karađorđe“ snimljen je 1909. godine, kada ime Holivud ništa još nije značilo. Nadrealistički pisci sa oduševljenjem pozdravljaju filmsku umjetnost.
Da li televizija ima svoj život izvan kutije? Naravno, konačno junaci naših proznih djela dobijaju svoje meso, pokret. Imaju pravo glasa. Dušan Radović će kazati: “Televiziji i radiju nedostaje patetika kojom se oglašavaju knjige i pozorišne premijere.“ Nušić će, opet, u svome maniru posmatrača – komediografa izjaviti kako ne voli te slike “što trepere i dršću“ , već da ide u kino da vidi „ko je to u Beogradu ko ima pik na pikanterije“. Pisac za djecu Raša Popov piše o crtanom filmu.
Nije mala stvar i to što je 1962. godine prvim satelitskim prenosom programa iz Evrope u Ameriku, pored Mona Lize iz Luvara, predstavljeno Miroslavljevo jevanđelje. Srpska kultura daje svoj glas. Mediji prenose da je cijena televizora tih godina iznosila dvadeset prosječnih plata.
Televizija je jedna moderna knjiga, velika geografska širina u našem domu. Ona je poput onog duha iz boce, kojeg ako pustimo, možemo imati sreću da nam ispuni želje i trenutno nas uveseli ili trajno zagorča život. Ipak, najviše zavisi od nas samih koliko ćemo mu dati za pravo. Hvaljena i osporavana televizija postaje smetlište društvenih nakarada i končana lutka drušvenog uređenja.
Dakako da ima veliku pedagošku funkciju. Posmatramo kako se nove generacije kvare i žustro bacamo loptu na medije. Mada, priznati se mora, ako ste sa svojim djetetom niko mu na neviđeno ne može ništa, zar ne? Model uzora potrebno je graditi u domu. Jer, znate, televizija ima snažne ruke i gleda nas u oči, zatim ubjedljivo pripovijeda. Ona vizuelno, slušno privlači nadražuje čula i nervni sistem. Poznata je već primjena boja u psihoterapiji. Običan čovjek iz naroda još davno bistrim umom tumačio je boje i vezao za svaku pojedinačno određena narodna vjerovanja .
Igrajući se opasno sa našim egom televizija za potrebe reklamiranja i prodaje proizvoda šalje skrivene ubjeđivače. Tzv. sublimirane poruke. Polje reklama toliko je široko da ne postoji ni jedna oblast života koju ne obuhvata. Od prvog reklamnog plakata koji je nastao u Rimu za vrijeme gladijatorskih borbi, preko plakata za kabare u „Mulen Rouge-u“, danas se na ovu temu pišu čitave studije. Vizuelna manipulacija najlakše utiče na djecu. Možemo slobodno reći da je ovo jedna vrsta hipnoze. Kako i ne kada ima toliko ruku! Međutim, ništa ne može zamijeniti ljudski dodir. To ne smijemo zaboraviti.
Međutim, život valjda služi da oblikujemo sopstvenu slobodu. Otuda sami možemo birati i kanale. Pošto se 21.11. obilježava Svjetski dan televizije okrenuću vam, ipak, onu zlatnu stranu medalje.
Televizija živi i razvija se pred nama. Poput člana porodice. Poput stalnog (ne)prijatelja u kući. Pritišćemo dugme i tražimo boje. Ištemo sudiju sa tuđom glavom.
„Stigla je televizija i više niko neće moći da laže“ – izvještavali su euforično srpski novinari. Napomenuti valja da se riječ „električna televizija“ upotrebljavana 1900. godine, a tu riječ koristi jedan francuski bibliotekar.
Da li je filmska industrija zapravo velika prodavnica magle i iluzija (slike, zvuka, pokreta)? Ipak, iza ove šarene laže stoji težak zadatak: da se vremenski, prostorno, sa što manje sredstava uobliči određena ideja čija poruka mora biti jasna što široj populaciji.
Svoj zaključak o njenom veličanstvu – televiziji završiću citatom drame „Tesla“ Miloša Crnjanskog, koji glasom ovog velikana govori: “Vi znate kakav je običaj u teatru. Kad bi spustili zavesu, glumci bi izašli pred zavesu, pa se poklonili. A publika bi pljeskala i tražila da se pojave glumci koji su na pozornici umrli. Vikala je: i mrtvi! I mrtvi!”
Želimo li da učestvujemo u svome životu ili medijskom cirkusu televizijskog šarenila dok naš život lagano na nekoj olinjaloj fotelji isparava u jednoličnosti, bezobličan poput pare neke orjentalne banje? A ukoliko dobijemo koji kilogram u toploj kućnoj atmosferi ovih zimskih praznika, u istim sjedeljkama, neka nam za utjehu budu Kafkine riječi Mileni Jasenskoj o debelim ljudima…“Jer na severu greju, a na jugu daju senku“.
Tako je nekako i sa televizijskim kanalima. Zavisi kako posmatramo iz ugla svoje sobe čitavu stvar. Gledamo li na televizijski program ili na sopstveni život kao na iluziju – ja vam reći ne znam.
Aleksandra Marilović
