Ovaj tekst objavljen je povodom 2.000 broja Derventskog lista 13. jula 2006. godine.
Tekst po tekst, list po list, godina za godinom, a bogme i decenija za decenijom, i – evo nas po dvijehiljaditi put pred Dervenćanima. Uz prosječno desetak stranica po jednom broju lista, to je 20 hiljada strana za navijek zabilježene derventske istorije. Povremeno veoma interesantne, prečesto mnogo mutne, krcate krvavim ratni strahotama i tegobnim oporavcima, ali pokatkad i ukrašene pjesničkim tvorevinama u vremena kada je i nama povremeno svitalo. Sve to, i više, zabilježio je ovaj list tokom posljednjih stotinjak godina. Tako on, kao jedini i nepotkupljivi svjedok, približava današnjoj, a i budućim generacijama, njihovu (i našu) istoriju. Jer, o čemu u njemu piše, to se i desilo. Čega tu nema – kao da nikada i nije bilo.
Da li je, stvarno, dvije hiljade novinskih brojeva tokom jednog nepunog stoljeća dovoljno da svjedoči o istoriji? Ili je, možda, to tek mali, skroman izvor istine o nama?
I malo je, i mnogo je!!
U civilizovanijim zemljama, na primjer, tamo gdje se ljudi nisu ovako često zatirali, a države i vlastodršce nisu mijenjali kao Ciganin konje, ova brojka bila bi makar udvostručena u istom vremenskom periodu. Ali, tamo, u srećnijem i sređenijem svijetu, nisu, kao kod nas, tako često stizala tragična vremena, dramatični ili čak komični preokreti.
Kada se to ima na umu, onda je, pogotovo za neke ljude i „kadrove“ ova lista mnogo, čak i previše. Kada bi takvi ljudi mogli da se iz potaje dočepaju nekih godišnjih poveza u kojima je „protokolisana“ i njihova bruka i blamaža, bila bi to lijepa vatrica. Ostali će sa zanimanjem, ili sa sjetom, čitati o zanimljivijim zbivanjima.
Naravno, svima ovdje i danas je milo kada čitaju o prvoj željezničkoj pruzi kroz Derventu, o prvoj Direkciji b/h željeznica u ovom gradu, lijepo je saznati koji su to ljudi dali debele pare za izgradnju prve gimnazije; treba da se s ponosom pamti da je prije skoro 130 godina za derventske pare izgrađena i bolnica; Lajeva štamparija je malčice starija od ovog lista (kao bi, inače, štampala njegov prvi broj?); da bi radili prvi paromlin i fabrika štapova trebalo je u pomoć prizvati Teslinu pamet, a struju je prodavala Fabrika dječijih kolica i elektrana braće Baruh. Kada je već bila struja, zapisano je i kada je prosijala gradska rasvjeta, a bogme i bioskop, tek toliko da se narod razgali. Jer, ondašnja dva hotela već više nisu zadovoljavala sve veće potrebe uspješnih ljudi koji su, između prečestih ratova, uvijek iznova pokušavali da ovdje uspostave grad po civilizacijskim normama.
Zapisana su, naravno, i imena ljudi koji su ovaj grad i te kako zadužili tokom posljednjeg stoljeća, i to ne samo graditelja, već i onih koji su u svijetu kulture i nauke osvjetlali i svoj i naš obraz. Od operskog baritona sa svjetskom slavom, preko predsjednika Akademije nauka b/h, do nosilaca zlatnih violinskih ključeva sa međunarodnih festivala, pjesnika i junaka poput Ilije Grbića koji je poginuo u oslobodilačkom ratu prije nego što je objavio drugu zbirku svoje poezije. Nažalost, u današnjoj Derventi teško da ćete naći nekoga ko zna bar jedan njegov stih, a njegovu zbirku poezije nećete naći ni u gradskoj biblioteci.
Ovo, i još mnogo toga, na hiljadama stranica zapisano, ljepša je strana istine o našem bitisanju na ukrinskim obalama.
Druge, pak, strane istog tog papira govore, na žalost, o ružnim zbivanjima (sa imenima ljudi, naravno), o ratovima, izgibijama i neimaštini; o političarima koji nisu bili dorasli tom delikatnom poslu, pa su zatirali i satirali sve što nisu mogli da shvate ili da dosegnu. A nasrtali su sa posebnim žarom na one koji im se nisu dovoljno dodvoravali.
E, pa, na stranicama ovog lista ostalo je zauvijek zapisano i ko je bio vlast kada je demontiran i posljednji metar željezničke pruge kroz Derventu; ko je olako sahranio veliki srez derventski da bi postao org. sekretar KP u komšiluku; zna se kada je, za čijeg zemana, uništena reprezentativna Poljoprivredna škola u kojoj su učili i brojni vojvođanski đaci; isto kao i tekstilna škola od koje su napravili samouslugu u Brodskoj ulici. Isto je, uz slične ljude na vlasti, prošla prastara Učiteljska škola, a fabrika štapova (jedna od dvije tadašnje u Derventi) srušena je u momentu „revolucionarnog nadahnuća“, kako su štetočine prečesto tepale svojim (ne)djelima. Tužno je što su tadašlji novinari morali, čak, takve kiljer narodne predvodnike u svojim tekstovima slavom da ovjenčaju. Pa i one koji su na sjednicama Narodnog fronta, obećavali uskoro tramvaj za Kalenderovce. Ko tako nije htio, oduzmu mu pisaljku. I ne daju pare za štampariju.
Ne čini li vam se ovo posljednje nešto mnogo poznato i iz skorijih dana?
Sve visoke domete, ali i kalvarije ovog grada, naravno, pogađale su i ovaj list. Počeo je gospodski, barabar sa gradom koji je iz viševjekovne tame turskog karakazana hitao u sređeniji i moderniji svijet, pa su se na derventskoj željezničkoj stanici redovno ukrštali vozovi iz Beča i Sarajeva. Nedugo zatim i gradske novine osjetile bi osljedice svih naših ratova, podržavale pametnu i razložnu vlast koja je stremila boljitku, ali i lomile koplja sa onima kojima se moralo, makar izokola, objašnjavati da Pravopis ne dozvoljava da se država piše velikim slovom D, da je smiješan onaj predsjednik kome se dodvaravaju velikim P, ili načelnik sa N. Zbog prečestog „nevremena“ ovaj list je više puta „reformisan“, ponekad je čak morao da uhljebljava sitnije političke prestupnike, par puta je ukidan, jednom preseljavan u komšiluk i – redovno kritikovan. Jer, možda je trenutni vlastodržac spreman da proguta ono o velikim i malim slovima, ali de, dokaži mu ako možeš, da on nije najpametniji i najmoćniji u njegovom spahiluku!!
Tako je, decenijama „Derventski list“ zapisivao ko nas je zadužio dobrim, a i ko nas je stvarno zadužio do grla; ko je rušio kulturno-istorijske spomenike da bi ovu ljudsku naseobinu prilagodio potrebama svojih suseljana; kako se od modernih goniča robova u tranziciji „transformiše“ u biznismena; kada se, i zašto, otvara lov na lisice u centru grada, a novinari udvarači previđaju duge spiskove nezaposlenih i otpuštenih, jer lagodnije je, i bezbolnije, pisanje o dodolskim pjesmama i koledavcima. Kao fol, čuvamo narodno blago, kad već nismo sačuvali blago koje se da prebrojati.
I pored svega, evo nas 2000. put pred vama. Uvjeren sam, čak, da neće trebati još devet decenija da se ova brojka udvostruči. Jest da ću tada i ja da budem zrnce lokalne istorije.
Ali, aplaudiraću vam odnekud.
Draško ODIĆ
*preuzeto iz Derventskog lista
Ovaj tekst objavljen je povodom 2.000 broja Derventskog lista 13. jula 2006. godine.
