Danas u Derventskom listu radi osam ljudi i većina uposlenika zbog ušteda obavlja dvije ili više funkcija. Štedi se i na grijanju i na tehnici, a sve da bi duša Dervente, kako ga zovu, svakog četvrtka građane obavještavala o dešavanjima s područja općine.
“Prvi broj koji je izašao zvao se Derventski kotarski list i urednik je bio Ivan Radošević. Prva dva broja su štampana u Rijeci, a onda je otvorena Lajeva štamparija u Derventi. Novine su i počele s radom zbog štamparije. List je izlazio sve do 1918. godine, a najstarije izdanje koje imamo je iz 1913. godine. Nakon završetka Prvog svjetskog rata nije izlazio u tom obliku, ali su na drugim novinama radili isti ljudi. Pojavile su se radikalne novine Bosanac, zatim Naša smotra i list Burgija koji se bavio satirom, a koji je izašao samo jednom. Postoje dokazi da je na području Dervente između dva svjetska rata izlazilo nekoliko novina”, kazao nam je direktor JP Derventski list Čedo Vujičić.
Iza Derventskog lista je niz početaka i krajeva, a jedan od novih početaka desio se 1952. godine kada je list ponovo obnovljen, ali ne u Derventi.
“Kada je formiran Dobojski srez odlučeno je da općina ne može imati novine i na kamion je natovreno sve od materijala do ljudi i odvezeno u Doboj. List je tamo izlazio do 1966. godine kada se vraća u Derventu, ali s radom ponovo prestaje tokom posljednjeg rata”, priča Vujičić.
Novu, ujedno i posljednju obnovu, doživio je 1995. godine i od tada izlazi svakog četvrtak jer se četvrtak u Derventi smatra pazarnim danom. Vujičić kaže da je prije posljednjeg rata bilo više uposlenika, više novca, ali i više posla.
“Prije rata su novine zasipali materijalom i zahtjevima da nešto bude objavljeno. Svi su željeli objaviti rezultate poslovanja, a sad svi poslovanje kriju kao zmija noge. Tiraž je devedestih godina bio između 10 i 12 hiljada, ali tada je bio specifičan pristup. Preduzeća koja su bila u društvenom vlasništvu imala su obavezu da kupe lokalne novine i stave ih na kapiju da bi ih ljudi uzmali kad idu s posla. Za izvještaj o radu uzimali su se slobodni dani i išlo se u banju u Teslić da se piše”, kaže naš sagovornik.
List je prošle godine obilježio 2.500 broj, a situacija je u odnosu na zlatno doba znatno drugačija. Manje je i tema i novca.
“Svakih sedam dana treba napraviti 16 strana novina, to je cijeđenje suhe drenovine. Derventa je provincija, nekad po 15 i više dana nema konferencije za štampu. Mi ne objavljujemo saopštenja nijedne institucije. Bavimo se isključivo ljudima, događajima i pojavama s područja općine. Sve što se dešava u Derventi zabilježeno je u listu. Ponekad ubacimo nešto što su uradili viši nivoi vlasti, ali to mora imati direktnu vezu s Derventom. Imamo osam zaposlenih. Ja sam direktor, glavni urednik i novinar. Besmisleno je da neko radi samo jedan posao jer nema posla”, ističe Vujičić.
Osnivač lista je opština i 40 posto finansija pokriva općinski budžet, a 60 posto su vlastita sredstva. Zgrada je u vlasništvu lista pa dio novca dolazi i od iznajmljivanja. Jedna konvertibilna marka, koliko košta Derventski list, ne pokriva ni troškove štampanja. Novac se štedi na razne načine, čak i isključivanjem grijanja tokom zime ili popravljanjem kompjutera kod kuće. Uprkos svemu, 1.300 primjeraka Derventskog lista se svakog četvrtka ubaci u automobil i razvozi po selima.
“Jedino tako možemo opstati. Zaljubiš se u ovaj posao i onda se ne možeš više oteti od tog osjećaja. Nekad mi bude krivo ako se nešto događa petkom, a mi nismo saznali pa mi kolege kažu ‘ma nije problem direktore, do utorka ćemo saznati i više od onih koji su bili na licu mjesta’, jer sve treba biti gotovo do srijede u 11 sati kada ide na štampanje. Naravno, prije revolucije skeniranja, sve bismo stavljali u aktovku i nosili u Banja Luku gdje su daktilografi prekucavali tekst”, priča Čedo.
Nakon što se list nađe u prodaji, direktor s balkona pomno prati ko kupuje novine i ne krije da mu je krivo ako primijeti da je čitalaca manje. Tada strahuje da nisu nešto pogriješili, kao naprimjer, da nisu objavili nešto što nisu smjeli.
“Znamo sve o svima i to nije dobro jer u slučaju nečega odmah sve postaje lično. Kad bi napisali da je neki odbornik pijan došao na sjednicu to bi prodalo novine, ali kako ćemo to napisati kad će sutra taj isti odbornik glasati o podršci koja nam treba, ali nije ni to toliko problem, naći ćemo drugog da glasa. Kako ćemo to objaviti, a čovjek ima djecu, ima roditelje. Kada je velika sredina nikoga nije briga”, kaže naš sagovornik.
Želja im je, kažu, da postanu balkanski lideri u informisanju, ako već ne mogu biti evropski, ali svjesni su u kojoj se poziciji nalaze. Do ostvarenja sna, zadovoljio bi ih radio koji im je “kamen oko vrata”.
“Dozvolu za emitovanje programa i frekvenciju smo izgubili 2001. godine. I kad bi bilo slobodnih frekvencija ne može se obnoviti dok RAK ne objavi javni poziv, a oni to ne čine. Kad objave poziv onda nema slobodnih frekvencija. To je nešto što bi trebali mijenjati. Ako radio ne može da se sluša u autu, onda je besmisleno emitovanje programa. Uzalud je emitovanje preko internata koje će se čuti samo u gradu. Ako naših novina nema u Crnči koja je udaljena 40-50 kilometara, uzalud smo ih iznijeli pred zgradu. Tako je i kad je radio u pitanju”, zaključuje Vujičić.
