Zdravko Kučinar, penzionisani profesor Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu, skrenuo nam je pažnju u svom komentaru na pomalo zapostavljeni istorijat poznatog hrasta u Agićima. Profesor Kučinar ističe da je potrebno zaštititi njegov pravi naziv i uvrstiti ga na mapu turističkih atrakcija Republike Srpske.
Inače, profesor Zdravko Kučinar rođen je u Derventi 1938. godine. Predavao istoriju filozofije – klasičnu nemačku filozofiju, filozofsku antropologiju i uvod u filozofiju. Bio je predsednik Filozofskog društva Srbije i glavni urednik njegovih publikacija Theoria i Filozofske studije, urednik Filosofije, Gledišta i filozofskih biblioteka u Nolitu i BIGZ-u.
Njegov komentar prenosimo u cijelosti:
Dostavljam vam komentar povodom nekoliko reportaža o tzv. “Babinom hrastu“, koje sam pročitao na vašem portalu, čime želim da iskažem dobronamernu i neposrednu reakciju na preimenovanje čuvenog hrasta.
Pored repotaža, u poslednje vrijeme pojavilo više napisa o ovom hrastu (čak i na „Wikipediji“) u kojima je hrast nazivan “Babinim”. U prilog takvom nazivu znamenitog hrasta navodi se samo to da ga “mještani tako zovu”.
Da to baš i nije tako vidi se već i iz jednom objavljene izjave najbliže susjede, Nade Pirkl, koja ne govori o “Babinom hrastu”, već ga, kao i većina mještana, naprosto zove “hrast”. Ako Ljubica Panić, koja stanuje u kući pored hrasta, ovo drvo naziva po svojoj babi, to još ne može biti dovoljan razlog da se naziv koji ona koristi prihvati i kao ime hrasta i da se vrši njegovo neprikladno preimenovanje.
Tekstovi o hrastu, koji su se pojavili u posljednje dvije godine, vrijedni su svake pažnje i pohvale, jer ukazuju na vrijednu znamenitost i potrebu da joj se prida više pažnje, ali su sporni zbog toga što upravo oni nekritički promovišu novo ime hrasta. Ako se najzad želi nešto učiniti da se drvo sačuva i učini turističkom znamenitošću ovog kraja pa i cijele Republike, onda se mora odgovornije odnositi prema imenu koje hrast nosi i kojim bi on bio trajno upisan u prirodne znamenitosti našeg kraja.
U jednom od objavljenih priloga može se čuti i izjava predsjednika tamošnje mjesne zajednice Borislava Preradovića koji podseća da hrast ima svoje ime, da je riječ o Pušnikovom hrastu, na što sam i sam upozorio. Međutim, mjerodavnije od Preradovićevog i mog sjećanja i upozorenja su vojne topografske karte na kojima je hrast ucrtan i imenovan kao Pušnikov hrast. Značaj ove informacije me je i naveo da napišem ovaj dodatak.
Vjerujem da ćete i dalje doprinositi da se povede veća briga o hrastu i ambijentu oko njega i da ćemo o tome čitati na vašem portalu.
Ako hoćemo da imamo neku znamenitost, da je čuvamo i da se njome dičimo, onda najprije moramo znati kako se ona uistinu zove. Čuvanje hrasta podrazumijeva i čuvanje njegovog imena. Ono je, ma kakvo bilo, dio njegove istorije.
Hrast nosi ime po nekadašnjem vlasniku posjeda na kome se nalazi, po izvjesnom Pušniku, Slovencu, za koga su mnogi vjerovali da je Nijemac. On je napustio našu zemlju i imanje je prešlo u vlasništvo države, koja ga je ustupila Ljubomiru-Ljubi Paniću za zasluge u Narodno-oslobodilačkoj borbi. Ljubina sudbina je tragična, jer nije dugo poživio u kući ispod hrasta jer su ga, zajedno sa suprugom, zaklali odmetnuti četnici.
Takođe, priča o hrastu mogla biti tema za dalja traganja i za istraživačkog novinara koji bi mogao da pokuša da utvrdi identitet pomenutog Pušnika, jer u Sloveniji još uvek ima ljudi sa tim prezimenom. Istraživanje bi moglo krenuti i dalje, jer je hrast stariji i od pomenutog Pušnika. Iz naziva sela Agići moglo bi se zaključiti da je to bio posjed nekog age u vremenu prije dolaska austro-ugarske vlasti.
Hrast je mogao ključna tačka imanja, orijentir na putu koji spaja Derventu i Prnjavor, odnosno Banjaluku. Odmah pored hrasta je potok Orljak koji dijeli Lug od Agića. Hrast je, zajedno sa Orljakom, na razmeđu ovih naselja pa ga često nazivaju i Agićki hrast ili hrast u Agićima. Bilo bi dobro pogledati zemljišne knjige i vidjeti da li one daju neki podatak koji bi pomogao u utvrđivanju istorije vlasništva na posjedu na kome je hrast.
Ako se neko zainteresuje za istoriju hrasta, vjerovatno će otkriti i druge mogućnosti za istraživanje.
Bilo bi dobro da se akcija za čuvanje i promociju hrasta još više proširi. Lokalnoj sredini je potrebna i pomoć Republike, koja bi se morala odazvati samim tim što je ova znamenitost republičkog nivoa.
Lokacija hrasta zahtijevala bi bar toliko da se prostor oko njega uredi da znatiželjni prolaznici mogu da se odmore pod njim, da sjednu i da se osvježe. Time bi se mogao obezbjediti mali izvor prihoda za ženu koja stanuje pored hrasta. Sa turističke tačke gledano, bilo bi neophodno postaviti tablu sa podacima o hrastu. Svakako, najvažnije bi bilo povesti akciju obnove kuće koja čini turističku cjelinu sa znamenitim hrastom. Vjerovatno će turistička organizacija i mjesna zajednca naći načina da što skorije učine sve što je potrebno da se ovo mjesto ucrta u turističku kartu Republike.
Zdravko Kučinar, profesor Univerziteta u Beogradu, u penziji/Derventa Cafe
