Kako je nastao i iz naroda stvoren toponim Prljača nije poznato, ali se zna da je na ovom mjestu vijekovima bila vodenica, oko koje se narod okupljao i na meljavu dovozio žito, pa asocijacija na nešta prljavo ili kaljugu, glib i slično nije odgovarajući, jer je tu, odvajkada, Ukrina bila čista i bistra kao biser. Ljudi, koji su dolazili, kad ožedne, su sa brzaka zahvatali šakama i pili vodu.
Prije bi se moglo reći da je mjesto, naziv dobilo po tome što su se na bistrim brzacima okupljale pralje rublja i prakljačama ispirale prljavštinu od čega se voda prljala i oticala muteći brzake. Isto tako, u ljetnim danima, kad Ukrina omanja, u njoj bi se kiselio lan i konoplja. Tih ljetnih dana, a to je bilo oko Ilindana, okolna brda i lugovi- polja su bili prekriveni bijelim redovima prostrte konoplje i lana na sušenju. Prilikom ispiranja lana i konoplje stvarala se prljavština. U narodu je poznat izraz ”idemo na Ukrinu ili rijeku da vadimo i peremo lan i konoplju”. To su posebno voljela djeca, jer bi tada imali rijetku priliku da se okupaju na Ukrini i da do mile volje plivaju brćakjući se po plićim virovima na suncu, uz brižljivo oko roditelja, braće i sestara.
Najvjrovatnije da je tako nastalo ime Prljača, koje ima veze sa pranjem i ispiranjem prljavštine, koju je rijeka odnosila.
Isto tako na tom mjestu su bila mngobrojna perila, gdje su dolazile pralje rublja i svaka je imala svoje mjesto. Znalo se kažu, pored Ukrine na brzacima i virovima naći i po pedest pralja. Valja znati da u to vrijeme nije bilo veš mašina sapuna i detrdženta. Rublje se pralo ispiranjem lužinom ili na parionici, vreloj vodi, i tako donosilo na Ukrinu da se prakljačom istuče i prljavština ispere.
U narodu, po predanju, noću se perila nisu posjećivala, jer bi se mogao desiti neki udes.
Neki opet kažu da su se na tom mjesto okupljale vile i bijelim platnom se oblačile, koje su vrijedne tkalje pravile od lana i konoplje i donosile na omekšavanje ukrinskom vodom.
Nedaleko, uzvodno Prljače je mjesto zvano Gradina, gdje je, po predanju, živjela sa svojim neratnički raspoloženim narodom lijepa kraljica. Ona je svoj narod učila tkanju, šivanju i obradi zemlje. Nikad se nije odvajala od svog naroda, pa neki carević koji je došao sa juga da je prosi, toliko se naljutio kad ga je odbila, grad porušio, a mirni narod pobio. Lijepu kraljicu je silom poveo sa sobom, a ona na putu od goleme žalosti za svojim narodom umre.
Danas ovo mjesto postaje još ljepše, jer dar prirodnog bogastva ljudi koriste da bi se odmarali i uživali, a pjesnici i književnici da bi sve te ljepote stavili u njedra, zvana knjiga.
Bilo kako bilo, ovo mjesto je oduvijek lijepo i uvijek su ga ljudi posjećivali, po raznim poslovima i radi osvježenja, pa i vile i lijepe kraljice po predanju.
