Vijesti Društvo Srce, ruke, lopata: Ovako se nekad obnavljala zemlja – FOTO

Srce, ruke, lopata: Ovako se nekad obnavljala zemlja – FOTO

6
Izgradnja puta u Ceranima 1956. godine

Mlađe generacije teško mogu shvatiti kako je narod živio pedesetih godina prošlog vijeka. Vremanski razmak od pola vijeka i kusur godina nije ni velik, ali ni mali, da bi se život običnog čovjeka značajno promijenio – nabolje, ali baš u tom vremenu, u drugoj polovini dvadestog vijeka, desio se ogroman napredak u svim pogledima društvenog života i rada na ovim prostorima.

Čak i poslije ovih najnovijih ratnih dešavanja život se ni po čemu ne može porediti s onim iz pedesetih godina prošlog vijeka. U to vrijeme, djeca nisu znala da postoji čokolada i raznovrsne vrste punjenih i čvrstih bonbona, a kamoli za bubli gume – žvake. Teško se dolazilo do do jednog kilograma kukuruznog brašna, a o izobilju raznovrsne hrane nije se moglo ni pomišljati. Narod je bio go i bos. Odijelo i cipele su bile rijetkost do kojih se dolazilo veoma teško ili skoro nikako.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata prišlo se opštoj obnovi i izgradnji zemlje. Narod se organizovao u ”širokom frontu narodnih masa”, koji je imao samo jedan cilj – da zajedničkim i opštim radom stvori što bolje uslove života za sve stanovnike. Nije baš bilo moguće tako lako iz bijede i neimaštine podignuti na noge ratom iscrpljenu slabu industriju i poljoprivredu na selu.

Od sredstava za rad nije bilo na raspolaganju ništa drugo, osim pluga, motike, srpa i čekića. Vladala je glad, bijeda, suša, razne bolesti, šuga, lišajevi, vašljivost, pa najezda gubara, koji su jednostavno za jedno proleće slistili sve šume i voćke da su se godinama poslije oporovaljale.

Bilo je to vrijeme borbe sa bijedom, neimaštinom, bolestima, raznim zarazama i masovnih akcija uništavanja gubara za golo preživljavanje i opstanak. Vrijeme u kojem je gubar pojeo šume i bukovo mlado lišće, koje je narod koristio za prehranu, jer su bile gladne godine.

– U selu je učiteljima bilo veoma teško raditi. Oni su, pored redovne nastave, opismenjavali mnogobrojno odraslo stanovništvo kroz analfabetske kurseve, ukazivali su seljacima kako se ore zemlja, siju žitarice i kako se koristi umjetno đubrivo, prosvjećivali su narod da se bori protiv raznih zaraza i bolesti, držali su predavanja o istrebljivanju vašljivosti, i učestvovali u raznim radnim akcijama, kazuje nekadašnji seoski učitelj iz sela Pojezna – (sada već počivši) Dušan Jelić.

Jelić veli da su učitelji išli kroz selo od kuće do kuće i govorili narodu da kuće održavaju i čiste da ih kreče živim krečom, posteljinu da prozračavaju na suncu i peru odjeću koja se zavšljivila u vreloj vodi sa lugom – lukšijom, jer nije bilo sapuna kako bi se vaške i stjenice istrijebile.

Izgradnja škole u Osinji 1956. – 1961. godine

U selima nije bilo struje, puteva, škola, prodavnica. Da bi se sve to podiglo narod je imao obavezu da učestvuje u dobrovoljnim akcijama izgradnje i obnove.

– Bila je to prava obaveza, a ko je ne izvrši, morao je da plati ili da odleži u zatvoru nekoliko dana. Razrez je pravljen po veličini, snazi i ekonomskoj moći svakog domaćinstva. Ko je imao više sposobne za rad čeljadi u kući ili volovsku zapregu davao je veću obavezu, kazuje nekadašnji omladinski aktivista iz sela Donji Cerani – (sada već počivši) Vladimir Bećarević.

Prema njegovim riječima, narod se masovno odazivao, pa su zato ove akcije nazivane ”dobrovoljne akcije”. Bez obizira na sve, te akcije su dale velike rezultate i u to vrijeme su napravljeni mnogobrojni makadamski putevi, škole, ambulante, zadruge, prodavnice i sve što je jednom selu bilo potrebno. Poučeni iskustvom, sličnim akcijama se kasnije išlo u elektrifikaciju sela, asfaltiranje puteva i izgradnje osmogodišnjih škola po selima.

Mještanin sela Donji Cerani Milorad Spasojević se dobro sjeća akcija prilkom prosijecanja i izgradnje puta kroz ovo selo.

– U našem selu se radilo na dvije trase puta po dužini kroz čitavo selo, jer je tako naseljeno po brdima. Imao sam tada 16 godina i lično sam kao omladinac učestvvao u izgradnji puta. Na akciju se odazivalo i staro mlado s pjesmom i osmijheom i pored toga što se kulučilo i radilo po čitav dan krampom, motikom, vilama, ašovom i grabljama, kazuje Milorad.

Svako domaćinstvo je za jedan dan dobijalo dio trase da iskopa nekoliko metara putnog kanala, a omladina je pomagla svima i razbijala kamenje i postvaljala kaldrmu.

Najteže je bilo sa hranom, ljudi su dolazili gladni, bosi i iscrpljeni na rad. Uz put i u okolini nije bilo divlje, a ni domaće voćke koja nije u zeleni pojedena, sjeća se Milorad i pokazuje staru fotografiju sa akcije na putu u njegovom selu iz 1956. godine.

– Često svojim unucima pričam o svemu kako je nekad bilo, kako se radilo i kako je bilo teško, veli (sad već počivši) Vlado Đurđević iz Donjih Cerana, koji je nakon akcije izgradnje puteva u selu otišao na radnu akciju na izgradnju željezare u Zenici i tamo ostao i završio svoj radni vijek.

– Moja djeca i unuci ne vjeruju da nisam imao u djetinjstvu dovoljno kuruze, a kamoli da tražim voće, kolače, bonbone ili igračke. Pitaju me da li je to zaista bilo tako samo prije pedeset godina, a njima je u ovo doba mobilnog telefona, intrenta, televizije i drugog napretka teško to da shvate, kazuje Vlado i napominje da ipak svoje teško djetinjstvo ne bi mijenjao, jer je i u takvim uslovima, kao dijete i omladinac imao mnogo lijepih doživljaja, kojih se uvijek rado prisjeća.

Savko Pećić Pesa

6 KOMENTARI

  1. Ovako pise Savko:
    -“U današnje VRIJEME NOVE GENERACIJE teško shvatiti kako je narod živio pedesetih godina”…
    -“desio se ogroman napredak u SVIM POGLEDIMA društvenog života i rada”….
    -“djeca nisu znala da postoji čokolada i RAZNOVRSNE VRSTE punjenih i čvrstih bonbona, a kamoli za bubli
    gume – žvake”.
    -“Teško se dolazilo do do jednog kilograma KURUZNOG brašna”
    -“Nakon završetka Drugog svjetskog rata PRISLO se opštoj obnovi i izgradnji zemlje.”
    -” Narod se PO SISTEMU VLASTI organizovao”….
    -“UKAZIVALIi su seljacima kako se ore zemlja”…
    …..
    Nisam procitao da kraja.
    Ja dalje nisam mogao izdrzati.
    Pokusao sam ali nisam mogao.
    Ovolika nepismenost, nedostatak stila i elokvencije ostavlja me stvarno bez rijeci.
    S ovakovim stilom se moze pricati po seoskim sijelima, ali nikako javno objavljivati.
    Dragi Savko, molim te nemoj vise.
    Nemoj se truditi, pisanje stvarno nije tvoja jaca strana.

  2. Шта ћеш ”Марко” и неписмени имају право да пишу барем на интрнету и оваквим порталима, гдје се не уписују оцјене у индекс. Е , Марко, Марко ово је прошло читање много оних који нешто више знају о писању, него лажни Марко. Шта ћеш , мало латинског што научих заборавих, па ми је рјечитост, вјештина и снага изражавања помало слабија страна.
    Само морам ти нешто рећи ради тебе, да знаш и не заборавиш. На сеоским сијелима су се стварале најбоље приче и народне пјесме. Оне изворне са села и посијела које срце парају и на завичај миришу. Кад се тога сјетиш душа грца у жељи да се још једном сусретне са стварношћу у којој тренутно живи и одакле рођењем потиче.
    Хвала ти што ипак читаш моје писаније! Изазов је то…. и голица, зар не ?

  3. Dragi moj Savko.
    -Sta je to: današnje VRIJEME NOVE GENERACIJE??? Postoji li i danasnje vrijeme stare generacije
    ili proslo vrijeme nove generacije itd???
    -Kako se to desio se ogroman napredak u SVIM POGLEDIMA društvenog života i rada???
    -Sta su to: RAZNOVRSNE VRSTE (valjda razne vrste) a pogotovo sta su to: bubli gume – žvake???
    (Bubble Gum=bubble engleski puhati, gum=guma, cita se: babl gam-najkrace receno).
    -Kako se to PRILAZI opstoj obnovi i izgradnji??? Pocine se sa… ili pocela je obnova…
    -Kako se to: narod organizuje po sistemu vlasti???? Objasni molim te!!!
    -Kako se: seljacima UKAZUJE kako se ore zemlja???
    Poslije ovoga, ja stvarno dalje nisam mogao citati.
    Izvini… Stvarno lose.

  4. Marko, bitna je poruka Savkovog teksta a ne forma. Niije to test iz srpskog pa da sada dajes ocjene. Dakle, razumjeli smo Savkovo poruku. Žalostno je što danas mladi kradu bogu dane po kafanama , kockarnicama i u virtuelnom svjetu umjesto da npr. nešto urade za svoj kraj. Mnogo bi se toga moglo uraditi i to u principu bez velikih sredstava. Npr. škola u Osinji bi mogla potjerati akciju, da se od škole prema centru posadi drveće kako bi za nekih 10-20 godina imali preljep drvored… to je samo jedan primjer…

  5. Хвала Јово на подршци !
    Овај текст је прошао најмање три лекторисања јер су то новински чланци,који су из оргинала објављени и у мојој књиги ”Дервентске каскаде 2 – ЖИВОТОК”. Ако све то није сметало стручњацима од познавања језика онда не знам чему овакве примједбе, осим што ”Марко” то ради тендециозно, срачунато и с неким поводом личне природе, рецимо омаловажавање мене као аутора текста, јер се не дешава први пут. Њега не интресује суштина, као што си рекао, ”разумјели смо Савкову поруку”.
    Цијеним Маркове напоре и мислим да некад пронађе нешто што би се могло другачије написати, што је занемарљиво у односу на читаву причу.

  6. Savko, samo dalje. Da je bogdom više ljudi iz naših krajeva pa da kao ti iza sebe ostavljaju nasim potomcima zapise iz nasih krajeva, da procitaju kako se nekad živjelo. Samo narod koji zna svoju istoriju imaće i budućnost. Pozdrav

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Derventa Cafe. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja, provociranja i drugih oblika neprihvatljivog ponašanja.

Portal Derventa Cafe zadržava pravo da obriše komentare bez bilo kakve najave i objašnjenja te da preda podatke o IP adresama nadležnim institucijama u slučaju zahtjeva.

Please enter your name here