O Derventi iz prošlosti malo je, ili skoro nikako sačuvano pisanih podataka, jer ono što je vrijedilo ostalo je u privatnim kolekcijama. Godinama se to zaboravljalo sve skupa, jer nije se s pažnjom baš uvijek čuvala i njegovala ostavština i prenosila s koljena na koljeno, naročito o srpskoj zajednici iz turskog i austrougarskog doba. Najvjerovatnije da i sad ima dosta vrijednih stvari ili fotografija kao i zapisa o životu Srba u Derventi iz tog doba koji nisu nikada izložena u javnost i stoje negdje zabačena ili dobro čuvana arhiva kod mnogobrojnih naslednika čak do pete ili šeste generacije. Veoma je bitno i to, da od bivših poznatih Srba nema mnogo naslednika u Derventi, što je još jedan od razloga da se do takve arhive teško može doći.
Sve što je čuvano u čitaonicama i crkvama je kroz ratove uništavano, paljeno i razbacivano.
U to vrijeme o mnogo čemu se nije baš ni smjelo pisati ni javno ispoljavati, a za škole morala se tražiti posebna dozvola o osnivanju ili se organizovala u gradskim čitaonicama po želji viđenijih Srba. Poznate srpske gazde i dobrotvori u Derventi su zato pravili i poklanjali narodu čitaonice i druge ustanove gdje se moglo okupljati i glasno diskutovati o svim pitanjima, a naročito je tu njegovano kulturno blago ondašnjih Srba. Nažalost,mnoge gazde su nestale kroz vremena i ratove, a o njihovom postojanju svjedoče građevine koje neke od njih još uvijek postoje i služe određenoj namjeni. Istina i građevina je malo ostalo, jer nisu spriječeni rušitelji koji su godinama uništavali i rušili staro da bi napravili novo ne vodeći računa o istorijskom vremenu i prostora nastanka svake građevine posebno i njenom značaju za buduće generacije. Tadašnji Srbi su gradili, svoje na svome, ali su i kao dobrotvori gradili građevine i poklanjali narodu gdje se mogao okupljati i organizovati kolturno zabavni život i na taj način doprinosili razvoju nacionalne svijesti.
Derventski Srbi u to vrijeme bili su prilična manjina u gradu pa su se radi toga organizovali i okupljali u raznim kulturnim i sportskim društvima i čuvali nacionalni identitet. Zahvaljujući dobrotvorima i bogatim Srbima napravljena je zgrada u kojoj je djelovala i radila prva srpska čitaonica u Derventi.
Nekadašnja zgrada Srpske čitaonice i sad je u dobrom stanju. Napravljena JE negdje između 1870 – 1880 godine, a za vrijeme druge Jugoslavije služila je kao Dom JNA do vremena kad je napravljen novi. Zgrada i zemljište je tek nakon ovog otadžbinsko-odbrambenog rata vraćeno Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Čitaonica je bila mjesto gdje su se Srbi okupljali, njegovali i čuvali svoj nacionalni identitet i tu organizovali kulturno-zabavne manifestacije. Na takvim mjestima su održavane svadbe i velika veselja gdj su pozivani samo izuzetni gosti.
Srpsko pravoslavno pjevačko društvo ”Zmaj” osnovano je 1900 godine i djelovalo je sve do 1941.godine. Uglavnom je učestvovalo na crkvenim slavama, Svetosavskim, Božićnim i drugim svečanim prilikama. Intresantno je da je diregent u ovom pjevačkom društvu bio profesor muzičkog obrazovanja u gimanziji Veljko Cesarević, koji je kasnije postao poznat kao kompozitor. Bilo je još nekoliko društava sa srpskim predznakom, a 1910, godine u Derventi će biti osnovano SPKD-o ”Prosvjeta”. Prvi predsjednik je bio derventski trgovac i gazda Jovo Kostić, a rad su obilato pamagali i radili u društvu sveštenik Simo Petrović i trgovac Boško Tasovac.
U čitaonici i pored čitaonice organizovane su razne zabave za vrijeme svetkovina. Pjevalo je pjevačko društvo, udarali talabasi i daire, uz violine i kontrabas na srpskim svadbama koje su bile dobro organizovane i bogato jelom i pićem pripremljene jer je čitaonica mogla da primi veliki broj osoba. Na usluzi su bili fotografi, kavedžije svirači i pjevači.
Kod Dušana Jelića iz Dervente sačuvana je jedna fotografija iz 1900.godine koja je ovjekovječila svadbu Vase Jankovića ispred Srpske čitaonice. On se sjeća po priči majke da je to bila svadba Vasina jer je njegov djed Marko Jelić bio vjenčani kum Vasi Jankoviću, koji je kao sveštenik tada služio u Osinji. Ime mlade nije zapamtio i iz koje je porodice došla u kuću Janakovića. Od svih na fotografiji nema više nikoga da je živ jer i djeca koja su na slici bi imala više od 110 godina da su živa, a roda od prezimena Janković u Derventi više nema nikog.
Na poleđini fotografije nije izblijedio potpuno obris pečata autora fotografije i vlasnika ”Fotografska radnja Josef Svačko” – 1900.godine. Na taj način je tačno određena starost fotografije, a kvalitet joj nije umanjen i pored tolikog vremenskog perioda postojanja.
– Meni je neko odnekud donio ovu fotografiju da je sačuvam. Ne sjećam se ko je, ali znam da mi je poslala neka od kuma i rekla da šalje meni jer će to kumče sačuvati. Kod mene je na čuvanju više od 40 godina i prava je šteta što nisam imao osjećaja da zabilježim barem većinu fotografisanih ljudi na fotografiji jer je tad još bilo onih koji su se mogli sjetiti imena pojedinih ljudu koji su bili u svatovima. Tako da ja znam samo za svog djeda sveštenika Marka koji je bio kum i mladoženju Vasu Jankovića, kazuje Dušan Jelić .
U Derventi je prvi vodovod napravljen 1882.godine, a prvi vodovoddžija ili vodoinstalater bio je Vaso Janković. Zapravo, u vrijeme Austrougarske monarhije on je bio kotarski službenik za poslove vodovoda. Kasnije će Vaso po tome biti poznat i njegovo ime biće zapisano kao jedno od viđenijih imena među građanima Dervente. I tako zahvaljujući jednoj fotografiji sačuvana je čitava jedna prošlost iz koje možemo da vidimo kako je prije 110 godina izgledala srpska svadba. Posebno bogastvo nošnje, uglađenost gospode i njihove djece. Ljepotu mlade i mladoženje sa starim svatom, a iza njih su lijepe i mlade djevojke iz Srpskog pravoslavnog pjevačkog društva ”Zmaj”.
Neizostvana je bila muzička pratnja, mnogo vina, a za mirise i ukras koristio se ruzmarin koji je bržljivo i s pažnjom pričvršćivan na reverima radosnih svatova.
Savko Pećić Pesa
