Teški uslovi rada i debela potplaćenost u tekstilno-obućarskoj industriji se neće promijeniti ukoliko država ne stane iza ovih branši, mišljenja su stručnjaka iz te oblasti. A o koliko teškoj situaciji se radi, možda najbolje i potvrđuje godišnji izvještaj svjetskog udruženja za zaštitu radnika “Labour behind label – Rad iza etikete”.
Ova neprofitna organizacija došla je do poražavajućih statističkih podataka, radna snaga se plaća ispod svake granice, u isto vrijeme prisiljeni su da rade i po 12 sati, nekada čak i bez pauza, vikendom i drugim neradnim danima praveći skupocjene cipele najjačih svjetskih marki.
Danko Ružičić, predsjednik Sindikata tekstila, kože i obuće RS, kaže da je pokazatelj težine situacije činjenica da i pored takvih uslova rada ljudi masovno traže posao u toj branši.
“Suština je u tome što je naš poslodavac dobio cijenu da napravi taj proizvod, jer on naplaćuje samo rad jeftine radne snage i energiju i zato stranci dolaze kod nas. Pritom radnici su obučeni i imaju iskustva, a nisu skuplji čak ni od radnika u Kini, koji su sada dobro digli cijene. S druge strane, bez podrške države mi imamo opciju da nam 11.000 radnika koji su u RS trenutno zaposleni u ovoj industriji radi za malu platu ili da nemamo nikoga”, ističe on.
Problema su svjesni i proizvođači. Radovan Pazurević, vlasnik obućarske firme “Sanino” iz Dervente, takođe kaže da je najveći problem sistem. Situacija sa platama bi krenula uzlaznom putanjom, ali za to je potrebno puno planiranja i sistematskog rada.
“Mi možemo stvarati svoj proizvod, ali se mora država opredijeliti u kom smislu idemo dalje, da li ćemo raditi za drugog ili za sebe. Sve kožare koje su bile na području RS su propale, dakle nemamo sirovinu, drugo nemamo komponente koje učestvuju u preradi kože, pored toga prekinuli smo i obrazovni proces za ove struke. Ako želim da se pojavim sa svojim proizvodom, moram sam edukovati modelare”, kaže Pazurević i dodaje da, ako bi se odlučio da na svjetskoj pijaci kupuje proizvode, onda ne bi bio konkurentan. “Ako želim da kupujem repromaterijal, moram ići na svjetsku pijacu da kupujem konac, đon, pertle, jer mi to ništa nemamo.
I kada onda uračunam rad, dažbine i energiju, više nisam konkurentan”, istakao je on. Aktivisti svjetskog udruženja za zaštitu radnika su došli do saznanja da su milioni kupaca uvjereni da kupujući u skupocjenim prodavnicama kupuju robu izrađenu u Njemačkoj i Italiji, a zapravo je nastala u radionicama u zemljama istočne Evrope u kojima su zaposleni slabo plaćeni. Istraživanje je pokazalo, kako navode, da su određene marke koristile pravni propust i na proizvodima lijepile naljepnice “Made in Italy” ili “Made in Germany”, što bi upućivalo na visok kvalitet, a zapravo su cipele napravili siromašni istočnoevropski radnici.
“Čitav proces je poprilično jednostavan, sirovina se šalje iz Njemačke i Italije za siromašne zemlje, tada radnici naprave proizvod i šaju ga nazad za pomenute zemlje, ali bez jedne značajne odlike – etikete, koja se lijepi i ušiva u originalnoj firmi. Situacije su svjesni i zaštitnici radnika, koji kažu da su i sami u više navrata isticali ovakve stvari.
“To je sve tačno, mada bih ispravio taj dio o etiketama, kod nas se čak i one rade. Imamo čak i situacije gdje radnici zapakuju cipele u kutiju i stave cijenu robne kuće u Njemačkoj u kojoj će se proizvod na kraju prodavati”, rekao je Ružičić.
Istraživanjem je obuhvaćeno šest zemalja – Albanija, BiH, Makedonija, Poljska, Rumunija i Slovačka, a istraživači su takođe naveli i da radnici nisu svjesni da subote koje rade zapravo jesu prekovremeni rad, nego su ih oni shvatili kao nešto što se mora učiniti.
Navedeno je i da su kazne za greške ili neispunjenje norme oko 10 odsto od plate, ali i do 25 odsto u nekim slučajevima kad su radnici na bolovanju.
Težak život radnika
U izvještaju udruženja za zaštitu radnika “Labour behind label – Rad iza etikete”, navedena je i priča Suzane iz BiH, 37-godišnjakinje koja od 2012. radi u tvornici obuće u BiH. Suzana je majka dvoje djece i jedina zaposlena u domaćinstvu. Žive u urbanom području u kući koju dijele s roditeljima. Suzana svaki dan ustaje u šest ujutro i priprema hranu za porodicu, nakon čega odlazi na posao.
U prosjeku radi 45 sati sedmično i svake druge subote. Ne prima bonuse za rad koji prelazi normu, ali plata joj bude smanjena ako norma nije postignuta. Kad imaju hitne narudžbe, radi i više subota. Očekuje se da bez obzira na neplanirane okolnosti radnik uvijek bude u tvornici. Odmor je teško dobiti. Zbog problema sa dišnim putevima često mora uzimati bolovanje, a tada joj plata od 215 evra bude umanjena za 51 evro.
Nezavisne novine
Napokon jedan objektivan tekst,dok se gazde abnormalno bogate radnici rade za platu 400KM.Realno radnici u obući mogu imati duplo veće plate.
Kao da je to problem samo obucarske industrije.
A gdje je to bolje? U kojoj bransi je bolje?
Pa u ovoj drzavi je opsti haos i bezzekonje. Svako radi sta hoce.
Radnici su maksimalno potlaceni. Niko nesmije da se buni, jer je odmah naroni neprijatelj.
Sindikat je u rukama politicara koji zive ko carevi a nama dovode strane i domace mafioze koji otvaraju
fabrike i soping centre u kojima se radi po 50 ili 60 sati sedmicno za 400 KM i niko nesmije progovoriti ni rijeci
jer jeunaprijed potpisao sporazumni prekid radnog odnosa.
Sve to znaju inspekrtori rada i policija i sindikat i svi ostali.. i … nista.
To smo sve sami krivi jer sutimo.
U firmamma koje se ovdije otvaraju mi moramo da se sa nasim platama ravnamo sa radnicima u Bangladesu, Kambodji i Vijetnamu.
To su firme koje ovdije otvaraju pogone, i time se nasi politicari hvale.
Nama nude referendume i price o srpstvu i slicne teme za zabavu naivnim a oni od toga lijepo zive.
Tu istinu moramo sami shvatiti i otjerati bagru.
Poslodavci obucari, ako ne mozete da posteno platite radnike nemojte raditi.Vi se enornmno bogatite tako sto umanjujete vrijednost rada u vasim tvornicama.Na sva usta se hvalite kao uspjesni biznismneni a u stvari ste robovlasnici modernog doba.
Cinjenica je da su neki i zalutali u tim fabrikama i da trenutno nemaju dobru produktivnost,ali njihova plata nikako nebi smjela biti 200eur ,jer 22 dana ustajati na posao mora biti vise vrednovano.A ljudi koji imaju visegodisnje iskustvo i proizvode visokokvalitetne proizvode trebali bi za svoj trud bar 1200km da zarade!pogotovo su slabo placeni u odnosu na plate budzetskih potrosaca i onih na “izmisljenim”radnim mjestima.