Sve češće možemo pročitati, kao neku značajnu vijest, kako Turistička organizacija sama sebe promoviše to jest predstavlja. Sastanu se, iz dvije ili više opština, pod nečijim patronatom, to jest sponzorom sastančenja ili samostalno, profesionalni turistički radnici i predstavljaju svako sebe o sebi, radi sebe, a turista nigdje. Sve to liči na onu narodnu, ”čobana ima, ali ovaca nigdje.”
To onda svi nazivaju prezentacijom turističkih potencijala. Na gurmanluke povedu ponekog etno predstavnika sa šargijom, dvojnicama ili domaćicu sa sela koja zna pogaču, sir, kolače i medovaču rakiju da pravi. Kuku lele, na sva usta, onda se leleče i kukumače, kao, to su turistički potencijali. Za takvo predstavljanje turističkih potencijala, najčešće se uzimaju dnevnice.
Stvari su ipak, da se ne bi naivni „varali“, nešto drugačije. Turizam kao privredna grana odavno ima svoju definiciju, a cilj je kako doći do bolje turističke ponude i načina prodaje raspoloživih turističkih resursa, to jest potencijala. Da bi posjetilac odnosno turista potrošio svoj novac, treba ponuditi „turističke potencijale“. U prvom redu, svaki čovjek mora da jede, pa mu treba ponuditi dobru hranu. Treba mu mapa i opis s pregledom svih značajnih mjesta koje može da obiđe i vidi. Da bi mogli razumjeti, ako su stranci, šta obilaze i gledaju treba prevodilac i vodić. Kad turista sve pogleda, onda hoće da odmori i spava, pa mu treba ponuditi prenoćište.
Turizam je, kažu, sve ono gdje se u jednom mjestu troši novac, trgovine, hoteli, restorani, kafići, sportski tereni i kulturne ustanove odnosno etno mjesta, arheološki i istorijski lokaliteti te pririodna bogatstva.
A kako dovesti? Neki će doći sami, pa će prenijeti drugima da i oni dođu, zavisi što smo im interesantno pokazali, rekli i dovoljno ubijedili da mogu svojih nekoliko dana udobno u raspoloženju i odmoru da provedu kod nas u gradu ili u selu, da imaju mnogo čega interesantnog vidjeti. Drugi način su prezentacije, na razne načine moderno medijsko predstavljanje, do ličnog, na sajmovima turizma. Sve se to treba i mora analizirati, koji su efekti predstavljanja, te tražiti razne metode, kako bi se turista privukao i došao u posjetu. Uvođenjem turističke kartice, to jest boravišne kartice, vidjelo bi se koja je fluktuacija turista.
Derventa nije neka turistička meka, ali sa malo truda i osmišljenosti može da postane, ako bi Turistička organizacija radila svoj posao, a ne da njeni radnici postaju turisti sa opštinskim parama u nekom drugim mjestima.
Imamo mnogo čega pokazati, ali kako, kad ništa nije pripremljeno s aspekta turizma. Nema turističke strategije, šta raditi i na što baciti akcenat za početak. Ljeto je vrijeme kad hiljade naših ljudi dolazi iz inostranstva, donose novac, a nemaju gdje da potroše. Ništa im nismo ponudili, ni razglednicu, suvenir, majicu , bedž i slično. Nismo im pripremili objekte kulture i sportske terene, ništa. Mnogi bi svojim unucima ponijeli nešto iz Dervente, ali nema gdje kupiti, ni šta kupiti. Pa manastir Donja Bišnja, ambarine i manastir Donji Detlak, tamo već sada treba da svaki dan borave turisti, ali Donjeg Detlaka i manastira nema na turističkoj karti,a i kad bi došli turisti, ko bi im pokazao i objasnio što mogu vidjeti ili zaviriti u ambarine i otići. Treba priča, od postanka do danas, a Donji Detlak ima to, sve. Nakon sat i više šetnje, turisti se zamore, htjeli bi se osvježiti, a u Donjem Detlaku nema ni vode za piće, a pogotovo osvježavajućih napitaka, restorana sa hranom i slično. Pa kad malo predahnu, htjeli bi da jedu, ali šta, kad ugostiteljske ponude nema.
Treba uvezati sve, trgovinu, ugostiteljstvo, kulturu i zabavu i za sve uzimati novac, nema ništa „džabalije“. E, kad sve pogledaju, nešto zapamte, osvježe se i najedu, htjeli bi kupiti suvenir, a gdje, kad ga nema? A moglo bi se štošta napraviti, od vunenog priglavka – do znački i natpisa, majica, minijatura, kaiša, narukvica, krstića, knjiga i drugo. Znači, u tome lancu imali bi posla, štampači, tekstilci, pletači i izrađivači narodnih umotvorina, trgovci, ugostitelji i svi drugi, koji imaju ponešto interesantno da naprave.
E, na tome naša Turistička organizacija treba da radi, a ne radi.Umjesto da dovode turiste, sami su postali turisti. Nije lako, ali se odnekud mora početi, hrabrije i s poslovnim rezonovanjem i angažovanjem svih društvenih resursa. Valja početi zarađivati turistički novac, a ne trošiti iz opštinske kase.Turizam ne može biti javna ustanova, gdje će se samo proturati politički kadrovi i oni sebe sami proglašavati turističkim potencijalom, a turista nigdje na vidiku.
Savko Pećić Pesa
