Kolumna Zašto je sramota biti uspješan i bogat ili kako je kastriran preduzetnički...

Zašto je sramota biti uspješan i bogat ili kako je kastriran preduzetnički duh novih generacija?

0

Nedavno je u emisiji Aleksandra Stankovića Nedjeljom u 2 gostovao hrvatski matematičar Toni Milun. U razgovoru su se dotakli mnogih društvenih tema, a posebno je zanimljivo bilo čuti percepciju društvenih fenomena od strane nekog ko dolazi iz svijeta prirodnih nauka.

pop

Toni Milun je u toku razgovora pomenuo ulogu obrazovnog sistema u, kako je to nazvao, „šabloniziranju” mladih ljudi, što se direktno manifestuje na stanje kakvo imamo danas u regionu. Pored toga, Milun je pomenuo i potpuno drugu koncepciju obrazovnog ciklusa nordijskog tipa, gdje se učenicima/studentima postavljaju realni i praktični problemi (npr. osvajanje nekog planinskog vrha i slično) kroz koji će praktično da upotrijebe sva teorijska znanja, što ima za ishod ne samo vrhunsko znanje, već i kreativnost i inventivnost kod mladih ljudi. On je uostalom, pričao o stvarima koje nedostaju obrazovnim sistemima, pa tako i društvima i državama na Balkanu.

Nedostatak preduzetničkog duha kod mladih prisutan je generalno u zemljama Zapadnog Balkana, samim tim i u Bosni i Hercegovini/Republici Srpskoj. Neke uopštene negativne osobine mladih u Republici Srpskoj (kao i njihovih vršnjaka iz regiona) bile bi: nedostatak lične inicijative, prepuštenost trenutnoj situaciji i neizvjesnoj budućnosti, prebacivanje odgovornosti na druge, odnosno lična neodgovornost prilikom suočavanja s određenim izazovima ili „neuspjesima”, često čak i letargija, apatičnost u zavisnosti od situacija i izazova s kojima se suoče, pomirenje s postojećom situacijom, itd.

Ako nedostatak preduzetničkog duha i lične inicijative posmatramo uzročno-posljedično, možemo uočiti nekoliko činjenica koje doprinose postojećoj situaciji. Kao što je ranije pomenuto kod argumenata hrvatskog matematičara, krenuvši od obrazovnog sistema, (koji naravno, ne trebamo posmatrati manihejski, kao izuzetno dobar ili izuzetno loš) svakako da česta praksa formalne reprodukcije znanja koja se zahtijeva od učenika/studenata doprinosi nekom obliku formiranja obrazovanih, ali nerijetko i šabloniziranih osoba. Treba li posebno naglasiti da je ishod samim tim nedostatak kreativnosti i inventivnosti kod mladih na visokom nivou? No, naravno, to nije, niti može biti jedini generator trenutno ne baš sjajne situacije kada su u pitanju mladi preduzetnici. Takođe, postoji i naslijeđena autoritarna matrica iz prošlih sistema, prema kojoj se za pronalazak posla nakon završene škole ili fakulteta treba da pobrine država, roditelji ili neko treći. Tako imamo situaciju, u kojem obrazovanje pojedinca, umjesto da bude put koji će da vodi do rješavanja problema, postaje naprotiv, faktor koji generiše problem, nakon što se formalni proces obrazovanja koje je orijentisano isključivo na diplomu, okonča.

Interesantni su podaci istraživanja koje je sproveo Centar za edukaciju Pro Educa 2009. godine, a koje se tiče preduzetničkog duha građana Banjaluke. Rezultati pokazuju da bi gotovo polovina ispitanika (49,1 odsto), između 18 i 29 godina starosti, prije pristala na siguran posao i mala primanja, nego nešto nesigurniji posao i visoka primanja (26,1 odsto). Takođe, na ukupnom uzorku od 1235 punoljetnih stanovnika Banjaluke, 71,5 odsto visoko obrazovanih, te 66,7 odsto ispitanika sa srednjoškolskim obrazovanjem nisu razmišljali da započnu neki sopstveni posao (u posljednjih 6 mjeseci), dok je četvrtina ispitanika razmišljala o tom, ali je sve ostalo na razmišljanju. Tek oko pet ili nešto manje procenata navedene populacije ispitanika su i započeli sopstveni posao.

„Činjenica je da se preduzetništvo najviše povezuje sa tajkunima, a da je njih zapravo mali broj, te od njih ne vidimo veliki broj ljudi koji se svakodnevno bore za što bolje poslovne rezultate na tržištu. Takođe, činjenica je da mladi ljudi nisu imali od koga naučiti nešto o preduzetništvu, jer najveći broj njihovih roditelja dolazi iz socijalizma, te oni samim tim po inerciji taj model razmišljanja prenose na djecu, i ne možemo očekivati da se to preko noći promijeni. Pored toga, mišljenja sam da društvo, odnosno država, ne afirmiše dovoljno vrijednosti poput preduzetništva, lične inicijative i slično. Kada budemo na preduzetništvo gledali kao na nešto što se isplati i cijeni i kad ljudi dobiju tu poruku – drugačije će to i percipirati. Počinjemo se navikavati na neuspjehe, te prevladava percepcija tragičnog doživljaja neuspjeha. Sramota nije ne uspjeti, sramota je ne pokušati.” – smatra dr Srđan Puhalo, psiholog.

Uostalom, obično nećete od mlade osobe čuti da je neko došao do materijalne koristi ili bogatstva svojom sposobnošću, radom i marljivošću, već uglavnom predrasude o kriminalnom porijeklu nečije imovine.

Ono što je svakako dužnost obrazovnog sistema, ili bar treba da bude, tokom edukacije, je i potenciranje na kreativnosti kod mladih, gdje mnogi talenti mogu doći do izražaja. Samim tim se stvara i samopouzdanje koje je danas rijetka i uglavnom individualna ili, što da ne, često i neopravdana pojava. Toni Milun je, na primjer, ocijenio da za poboljšanje obrazovnog sistema i popularizaciju nauke i znanja nedostaje PR, što možemo iskoristiti kao dijagnozu, ali i formulu za region uopšte.

No, činjenica je da je na svakom pojedincu individualna odgovornost kada je u pitanju profesija, budućnost i egzistencija. Mladi ljudi svakako treba da se zapitaju na koji način se finansira naše zdravstvo, pa kao studenti plaćaju samo participaciju, otkud nam izrazito niske školarine (u Republici Srpskoj su na javnim univerzitetima ubjedljivo najniže u regionu) i ko otvara nova radna mjesta. Zahvaljujući kreativcima koji žele da stvaraju, zarađuju, voze dobar automobil, putuju, ukratko da se samoaktualizuju ili to već jesu (uz preduslov da istovremeno izmiruju obaveze prema državi), mi sve to imamo.

Ljude koji zaista rade, stvaraju, zapošljavaju, i da, imaju novca, nisu u novinama, nisu medijske ličnosti niti „primjeri”, ali svakako postoje. Kao što postoje i mladi koji žele da rade, čiji preduzetnički duh nije kastriran letargijom koja nerijetko preuzima društvo u cjelini. Promjena percepcije o poslovanju i preduzetništvu ostaje dužnost svih generacija, da prepreke na koje nailaze prihvate kao izazov a ne kao (nerješive) probleme, te da iz njih izađu kao uspješni ljudi, građani, preduzetnici i glavni motori-pokretači društva. Na kraju, da parafraziramo Borisa Vukića, „samonikli”, kako naziva preduzetnike, možda neće spasiti svijet, ali bez njih ćemo sigurno propasti.

 Aleksandar Popadić, kolumnist  portala Frontal.ba

PODIJELI

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Derventa Cafe. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja, provociranja i drugih oblika neprihvatljivog ponašanja.

Portal Derventa Cafe zadržava pravo da obriše komentare bez bilo kakve najave i objašnjenja te da preda podatke o IP adresama nadležnim institucijama u slučaju zahtjeva.

Please enter your name here

*

code