Stanovnici sela Gornja Lupljanica sačuvali su nekoliko interesantnih priča o vodozahvatu „Lupljanica“ koga mještani nazivaju „Kula“.
Novak Brestovac kaže da je naziv „Kula“, kako mu je govorio njegov otac Žarko, nastao jer je za potrebe parnog postrojenja vodozahvata bio podignut visoki dimnjak. Dimnjak je djelimično srušen u Drugom svjetskom ratu, a obnovljen je poslije rata. Bio je, prema kazivanju Brestovaca, četvrtastog oblika i srušen je šezdesetih godina 20. vijeka.
Ana Gostiničar, rođena u porodici Krajnović u Gornjoj Luljanici, kaže da je njen otac dvadesetih godina prošlog vijeka, kao desetogodišnjak, čuvao volove koji su prevozili kamen za potrebe proširenja „Kule“. Kamen je vožen iz Kaurske obale, a tom prilikom navodno je uništeno i „Kaursko groblje“.
Mještanin Željko Kljajić navodi da su starije mještanke Jelena i Milja Kljajić govorile da je početkom 20. vijeka postojala manja željeznička pruga od Željezničke stanice Han Marica do vodovoda. Pruga je služila za dovoz, u malim vagonima, uglja za rad parnog postrojenja vodovoda.
Stanovnici Gornje Lupljanice svjedoče da je postrojenje jedno vrijeme radilo i na drva. Mira Kljajić sjeća se da joj je prije 20-ak godina tada osamdesetogodišnji Đuro Kljajić pričao da su između dva svjetska rata, za potrebe tadašnjeg postrojenja, otkupljivane velike količine drveta, pa su često žitelji sela sjekli i prodavali svoje voćnjake da bi prodajom drveta došli do novca. Bilo je i onih koji su po drva išli čak i u Krnjin.
Drva su sječena i prevožena noću te prodavana vodovodu. U dolini ispod Begovog gaja, na putu prema vodovodu, znalo se naći i po nekoliko stotina metara naslaganih otkupljenih drva.
U selu su sačuvana i sjećanja na ljude koji su radili u objektu vodovoda. Starina Milenko Brestovac govori da mu je otac Luka Brestovac pričao da je do Drugog svjetskog rata kod “Kule” dugo radio strojar Derviš, a voda je u grad pumpana uz pomoć “velike furune” na drva. Mještanka Marija Čičak navodi da je u „Kuli“ jedno vrijeme strojar bio neki beg, nakon što je dolaskom nove vlasti ostao bez svog bogatstva, te je postao prosjak.
Stanovnici Dragoljub i Novak Brestovac navode da je poslije Drugog svjetskog rata, u staroj zgradi vodovoda živio, sa svojom porodicom, strojar Abaz, koji je pratio rad postrojenja. Kada je preminuo, njegova supruga prvo je otišla da pusti vodu u vodovodni sistem i pregleda mašine, pa je tek nakon toga objavila Abazovu smrt rodbini, komšijama i preduzeću.
Navode da su poslije toga u “Kuli” radili Ante Škorić, Ivan Tomas, Luka Tomas, Ivan Tolić, Ante Nikolaš, Teodor Marić, Jurica Ljubičić i drugi.
Brestovci kazuju i da je prvobitni cjevovod od vodozahvata do rezervoara “Vrhovi” bio od drveta, potom je zamjenjen cjevovodom od gusa, a tokom velike rekonstrukcije cjevovoda 1964. godine postavljene su “salonitne” cijevi.
Nizvodno od vodovoda nalazile su se tri vodenice – ona u vlasništvu Ante Škorića, te Brestovački i Džinotin mlin. Vodenice su većim dijelom koristile višak vode vodozahvata, a manjim dijelom vodu sa Đekića izvora.
Voda
Drago Lješić sjeća se da mu je majka Petra Lješić često pričala da je prije izgradnje vodozahvata “Lupljanica”, postojalo ogromno vrelo iz kog se voda razlivala “svuda naokolo”. Stanovništvo je željelo da smanji količinu vode, pa je u vrelo ubacivalo vunu i “kukuruzovinu”, kako bi vrelo zatrpali. Zanimljivo je da stariji stanovnici sela smatraju da je selo dobilo naziv od riječi lupa, jer je na izvoru rječice Lupljanice bila manja pećina iz koje je oticala velika količina vode, pri čemu je nastajala lupa.
Prvi dio feljtona pročitajte OVDJE, a drugi OVDJE.
Autor: Mr Damir Kljajić
