„Gostoljubivosti ne zaboravljajte, jer neki ne znajući iz gostoljubivosti primiše anđele na konak…“
U vrijeme ono – počinje gotovo svaka hrišćanska priča koja, evo, traje već 2017 godina. Sedmog januara, prema crkvenoj tradiciji koju možemo otprilike pratiti od IV vijeka, rođen je Spasitelj, a svijetu objavljen jevađeljski mir.
Međutim, po našoj drevnoj tradiciji, šta li je zapravo bio Božić?
Praznik iz kulta predaka, kada se očekivao dolazak velikog nacionalnog boga, Božić se u obrednim pjesmama uvijek javlja kao ličnost:
„U Božića tri mile sestrice, Božo sestre divno razređuje…“
U prastara vremena zamišljan je kao blag, dobrodušan starac sa bijelom kosom, koji je ogrnut kožuhom i jaše na krivom magarcu.
Posvećen precima, ovaj najveći praznik namijenjen je dušama. Iza Božića već dolazi poznati period nekrštenih dana koji svoj konac nalazi sa Bogojavljanjem.
Čajkanović, naučnik i proučavalac naše folkloristike, mitologije i religije, pisao je kako „dedo Božić“ putuje preko zemlje i dolazi među svoj narod. A naše stare majke govorile su djeci na Badnji dan da je „Božić blizu i da će doveče da bude na tavanu, a sutra u kući“. Otuda i sada već zaboravljeni običaj: kada o Božiću polaženik uđe u kuću, on priđe ognjištu i gledajući kroz odžak, tri puta pročara po vatri, govoreći: „Bože pomozi, koliko iskrica, toliko ovčica“. Svoje prisustvo on objavljuje lupanjem. Domaćin, zatim, propisno poziva samog Boga na večeru: „Hajde, Bože, da večeramo“. Prvi komad hljeba i prva čaša vina o Badnje veče, namjenjuje se Bogu.
Posebna čast se iskazivala čobaninu. Kod svih Slovena naročita žrtva prinošena je vuku, dok se u tri dana Božića ime đavola ne smije spominjati.
Baš u takvim, davnim vremenima, ondašnji naš predak, na Badnju veče, iznosio bi sofru pred kuću zazivajući divlje zvijeri. Na taj način sklapao bi „pakt“ sa njima da mu u toku godine ne čine štetu. Takođe, tada se postavlja sofra i svakom neprijatelju.
Neko je rekao – hrišćanstvo je religija za djecu. Ako budeš dobar, dobiješ bombonu.
Iz godine u godinu, prolazim iznova cikluse rađanja, raspinjanja, vaskrsnuća sa svojim Bogom. U svemu tome vidim zapravo svoje sate, dobre i loše dane, padanja, brisanja koljena. A svojoj tradiciji prilazim kao nekom malom čudu u svom ovom ludilu i zbunjenoj sredini koju jesmo (za divno čudo) vijekovima uspjeli održati. Tako nekako činimo i ovaj kosmos budnim.
Danas, nekakav nevidljiv stari zvonik kao da lebdi gore u vazduhu. U nosnicama, krošnjama osjeti se svetkovina. U kući neka mila porodična briga. Hristos se rodi!
Na današnji dan mi se sjećamo svojih predaka. I ne znam da li postoje neka vrata kojim ću prekoračiti prag i zateći ih za sofrom. Ali postoji nešto drugo. Zamišljeni sastanak.
Svoj mir nisam pronašla ni na liturgiji. Posmatram ljude, zidine, sve, baš sve goni me na misao kako i ovo nebo drago odiše strastima.
Današnji dan sav je od priviđenja.
Otkriću vam tajnu: oduvijek sam se pitala šta to jedan pisac osjeti kada neko čita njegove redove? Jesu li to trnci? Da li je sličan osjećaj kada nekome na onome ili ovome svijetu upalimo svijeću? I, evo, ne znam. Mislim da je, ipak, jedna velika radost što postoji način da maternji jezik izliješ u vino svojih osjećanja. Zatim, cjelivaš slobodu koja ti je data da ga govoriš slobodno.
Danas će na vaše adrese stići nikada poslane čestitke. A vi ćete ih znati otvoriti.
Danas nikome ne želim da bude sam. Jer svako se plaši samoće i kada nije bolestan. Čak i mi, Gospode, neizlječivo tvrdoglava ljudska bića.
Miran je svijet kako ga u ovom trenutku vidim. Sve će postati ono što je, poentirao bi Andrić, moj drag sabesjednik.
Ostaje mi samo da dodam: Мir Božiji – Hristos se rodi!
Aleksandra Marilović
