Kolumna Aleksandra Marilović: Derventa kroz objektiv starog fotoaparata moga djeda

Aleksandra Marilović: Derventa kroz objektiv starog fotoaparata moga djeda

4

Nedeljno je popodne i ja ne želim da budem uznemiravana TV programom. Biram radije da zalijem jednu biljku, razmislim o tome gdje tačno stoji moj grad u meni, odnosno gdje je moje mjesto u njemu.

Ali dok mi ovo tiho nedeljno popodne klizi niz prste, Sunce i ja prevrćemo, uz tipičnu dozu kofeina istorijske događaje, zakone, duhovno stanje koje je oblikovalo Derventu. I ne mogu da se ne zapitam šta je to što čini dušu ovoga grada?

Umije li Derventa da ostavi trag, ima li ovaj grad svoj miris, šta ima o njoj da kaže neznanac, a šta pitomac, poput mene. I, evo, tako se plašim govoriti o svome gradu jer čini mi se da ću govoreći o Derventi toliko toga reći o sebi, jer jedna sam kockica mozaika koja oličava ovaj grad svojim duhom, istorijskom sviješću/savješću, kulturom.

Razdjeljak, koji je trebao da stvori red u usijanim glavama, dijelio je stanovništvo odvajkada na pravoslavno i katoličko, i prije dolaska Turaka. Crkva Uspenja Presvete Bogorodice je osvještana na Veliku Gospojinu 1857. od kada se ovaj dan slavi kao crkvena slava grada uz tradicionalni vašar. Ova crkva je minirana i srušena do temelja 1992. godine, od strane bosansko-mudžahedinskih snaga.

Danas je ovo miran gradić, sa čokolaterijom u centru. Građani su tihi i više ne govore o ratu. Sjećam se, kada bih kao dijete gledala nekakav film u kojem bih uviđala nelogičnosti i pitala roditelje zašto je to tako glupavo – oni bi odgovorili da to je prosto film i ne bi bilo filma da nije tih istih nelogičnosti. Tako i danas dok posmaram društveno istorijske i socijalne prilike oko sebe odgovorim sama sebi isto: pa to je život.

On, ipak, umije biti čudo i u provinciji. Meni su najveće čudo vazda bili ljudi.

Hoću reći – život sam po sebi. Otuda se, pretpostavljam, morao desiti i taj neponovljivi, jedinstveni trenutak da se sretnu pred kinom u Gospodskoj ulici moja baka Soka – žena starog kova, vazda ozbiljna, vojno lice i moj djed, šarlatan, čovjek velikog životnog iskustva i čini mi se najsrećniji čovjek na čitavoj planeti (zamislite sada te dvije prirode skupa).

On, fotograf, fotoreporter, koji će sačuvati mnoge momente ovog grada. Danas je godišnjica njegove smrti i sasvim slučajno listam njegove stare fotografije, pokušavam da živim ovaj grad njegovim očima jer, kao što rekoh, teško mi je pisati o njemu dok sam sada tu u njegovoj nutrini, nimalo objektivna.

Na jednoj od tih crno – bijelih fotografija djed zaneseno u kaputu, ispred neke stare radnje, čita novine. Pitam se kakav li je njihov sadržaj i pokušavam sebi dočarati ta vremena. Teško mi ide. Rijeka Ukrina odnijela je daleko te talase u nepovrat – panta rei.

Zatvaram oči i uzimam dobar srk kafe. Pokušavam da stvorim sliku.

Čitaoče, nema konačne slike ovog grada. Kao da sam trgovac, varalica sa Istoka, koji pokušava da vam proda skupo čarobno ogledalo koje može da prikaže sve uglove svijeta. Ali vi se ne dajte zavarati. Zato, dođite da vidite moj grad.

Sugrađani, šaljite svoju djecu iz njega, neka putuju da bi se vratili i još više ga zavoljeli kao što ga je volio pisac Hasan Kikić koji je pohađao Dječačku školu ovdje i svirao violinu.

“Kada bi vježbao, sakupljali bi se ljudi i slušali ga. Bio je svestran, ali nikada nije zaboravio trenutak kada ga je kao dvanaestogodišnjaka, kasnije su mi pričali, mati naružila zbog cigareta koje mu je našla u čakširama. Toliko se postidio da nikada više nije zapalio cigaretu”, svjedočio je njegov brat Mustafa Kikić sa ponosom. Jer, Hasan Kikić bio je ne samo veliki socijalni pisac koji je držao do radničkog sloja nego i čovjek sa nadom da postane advokat koji bi zastupao sirotinju na sudu. Omela ga je smrt na obroncima Čemernice 1942. godine.

Istorija – kao istorija, imala je svoje razloge. Valjda. Mi odlično znamo da su naši udžbenici iz istorije kao tabla piši – briši. Ideologija je ta koja se igra lošeg učitelja. Ne znam za vas, ali ja znam kome se mogu obratiti.

Književnost je ta koja je uvijek osluškivala životni tempo običnog čovjeka. Tako sa ponosom volim pokazati mjesto gdje je pisac Vranja – Bora Stanković boravio kao sužanj u Derventi nakon što se kao poslanik Ministarstva vera povlačio pred neprijateljem u Niš, sa moštima Stefana Prvovjenčanog, da bi ga u Podgorici Austrougari zarobili i internirali u Derventu. Ovdje ću stati da vam kažem kako sam ponosna na svoje sugrađane koji su prepoznali našeg sabrata pisca i učinili mu dane u logoru podnošljivijim, a kojih se on kasnije prisjećao sa zahvalnošću, jer Dervenćani su mu, poštujući njegov rad, donosili hranu. Hranili su pisca, ej!

Tišina nedeljnog podneva za mene je uvijek bila moment od povjerenja. Moj grad radoznalo izviruje kroz prozor. Voljela bih i ja Derventu, kao Davičo svoj Beograd, da mogu da zagrlim, dam joj bombonu.

Posmatram je ispod oka. Ne želim da ovim ulicama prolaze uspavane egzistencije. Ne želim da me naša gradska biblioteka, osnovana 1945. godine, sa jednom od najstarijih čitaonica u Bosni i Hercegovini i svojom raskošnom ljepotom u pseudo – maurskom stilu, podsjeća na lijepu bulu zabravljenu iza visokih zidina, a život prolazi pored njene avlije i Sunce uzalud grije. Tako i moji sugrađani zaobilaze ovaj bogati život na policama, kao i kulturna dešavanja koja im pruža ova institucija.

Mnogi kulturni događaji ovdje podsjetili su me na baš takvo djevojče koje sjedi u svojoj avliji sa kafom na tacni koja se puši i slatkom koje je sama spremila, ali nema onoga koji bi došao po darove. Sada će se iz mene javiti ona dosadna profesorica književnosti i didaktički dobaciti: ”Znate, kultura je naša zvučna lična karta!”.

Posmatram svoj grad i prisjećam se postratnih godina. Želim da mu poručim: “Stići ćeš tamo kuda si krenuo, ti imaš petlju”.

Nažalost, dani naše omladine danas protiču između bezvoljnosti i umora. Nekada posmatram svoje sugrađane i kao da vidim junake ruskih romana. Baš one koji su zapali u apatiju, siromaštvo i posegnuli za alkoholom. Jer, jelte, nema sreće za naše prostore? To je ona uzvišena priča o propaloj srpskoj dipolomatiji, o vječito krivim stranim silama koja sa makro plana prelazi na onaj mikro da zarazi HIV virusom ćelije društva. Od toga nam se i raspada društvo, pojedinac kome je uvijek neko drugi kriv: porodica, vlast, stane sile, đavo ili šejtan. Srbin, Hrvat, Bošnjak, komšija, rodbina.

Ime ovog grada mi zvuči poput zatvora pod otvorenim nebom. Niko ne može čuti kako vičemo. Treba dobro pogledati oko sebe, razmotriti oruđe, snage i umne kapacitete. Nedeljno je popodne i želim da istrčim na ulice svoga grada, razbudim sve. I ptice i usahle trave i djecu i ljude. Osjećam da možemo nešto da učinimo. Mi živi – da se probudimo. Za početak.

Često, dok se govori o umjetnosti u mome kraju sjetim se Borhesa. Ugledao je tigra i pomislio kako je krvoločno lijep. Nora, djevojčica, rekla je: “Stvoren je za ljubav”! Tako je nekako sa prilikama u ovome mjestu. Takav je odnos i čovjeka prema čovjeku, okruženju i konačno ovome gradu.

Nedeljno popodne traje. Potamnili su oni koji gledaju sa prozora, ali tama nije donijela smirenje, kazaće jedan pisac.

Kafu sam odavno popila. Duša sam svoga naroda i jezika. Produžetak ruke pomenutog djeda kome je danas godišnjica.

Išla sam danas na derventsko groblje. Tu leže mnogi moji sugrađani i dva visoka prekrasna jablana kao simbol ponosa i gordosti koja je vazda činila naš mentalitet tako krasnim, ali tragičnim. U ovom vremenu oslobođenom od svih društvenih veza i vladavini egoizma želim da vjerujem u ljubav koja oslobađa.

Krenuvši od groblja, preko asfaltiranog puta, prošavši staru porušenu crkvu, zatim novu u centru grada, kojoj rade novi ikonopis ja sam vidjela putokaze. Shvatila sam šta je ljudski trud. I sama dio ogorčene omladine, mislila sam ovu reportažu pisati u drugom smijeru. Mislila sam da imam to pravo da kritikujem. Na kraju sam shvatila da prvo trebam naučiti šta su dužnosti i odgovornosti. To želim da poručim omladini koja ima priliku da nešto mijenja.

Razgledam djedove stare fotografije. One su crno – bijele boje. Kako može umrijeti takav čovjek koji je sačinjen od tolikih pejzaža, tolikih knjiga, toliko smijeha, toliko prijatelja? Kako može umrijeti duša jednog grada koji ima bogatu istoriju?

Eto, većina nas je nezadovoljna ovim prostorima. Sve više mojih sugrađana želi da ode. Poželim nekada i ja. A onda se sjetim kako muzika može zanemariti prostor. Najljepša muzika je ona koju proizvode ljudske misli.

Ne mogu da oživim djedove fotografije. Razmišljam šta volim u svome gradu. Uskoro će snjegovi. Ukrina će da zaledi i jedan mladić sa svojim rasnim psima će vozati dječije osmijehe po rijeci. U gradskoj čitaonici jedan mladi slikar razvija strategiju “Kako ukrotititi zmaja”. U ovoj opasnoj igri pomažu mu djeca iz vrtića. On spašava Derventu od monotonije svojim bojama.

Ovdje svoj kreativni brlog ima i modna dizajnerka Maja Knežević. Svojom kolekcijom, inspirisanom bajkom Baš-Čelik, gvozdenom rukom krči trnovit put umjetnika u ovoj žabokrečini. Tu je atelje Zdenka Bećarevića, moga komšije, slikara. Kao vrata Narnije. Opipavam i jasno vidim taj svijet.

Ime ovog grada me odaje. Derventa me boli svuda po tijelu. Ne želim više da se branimo ključem. Želim da otvorimo kapije grada da konačno uđe svjež vazduh te izađe kuga što je zaposjela naše tijelo.

Oj, Dervento, čaršijo na brijegu! Čaršijo simpatičnih propalica. Završi sa odmjeravanjem kalorijske vrijednosti svog nedljnog obroka i božanskim prezirom prema svemu.

Grade – pjesmo.

A djed po kome konačno i dobih ime? On je fotografisao nekim svojim načinom. I ljudi su se pokretali. Neko osmijehom sa izblijedele fotografije, neko sjećanjem, a ja zahvalnošću jer bez njega, kao i ovoga grada, ni mene nema.

Derventa? Ona je zapravo jedno tijelo koje stalno živi i nudi sebe, ali ne otkriva se tek tako.

Djevojka sam sa asfalta i tu čekam svoj grad. Ja nikada nisam bježala. Nema dovoljno knjiga kao ni kulture na ovom prostoru. Ali ima života.

Ima istine koja je jedna nova bitka pred nama.

12. 11. 2017. godine – Aleksandra Marilović

4 KOMENTARI

  1. Smatram da nisam sklon pretjerivanju, čak štaviše pomalo sam škrt u ocjenjivanju, ali ovu reportažu, koju ocjenjujem najvišom ocjenom, pročitao sam sa oduševljenjem, u jednom dahu. Ponovnim čitanjima otkrivaju se novi slojevi nataložene ljubavi prema precima, svom gradu, narodu, (ne)običnim ljudima, pregaocima. Puno toga lijepo i vješto ukomponovanog u jednoj reportaži: topla lirska osjećanja, lokal- i nacionalni patriotizam, društveno angažovani stavovi… Između ostalog, tu je i koristan osvrt, književno oplemenjen, na aktuelnu demografsku problematiku, koja podmuklo nagriza naše društvo (na širem planu), kao i lokalnu zajednicu. Demografija je veoma kompleksna akademska i primijenjena naučna disciplina sa dalekosežnim posljedicama, kojom se danas bavi svako, samo ne oni pozvani (po pozivu, vokaciji). Ipak, stvaralačka bića, poput mlade derventske književnice Aleksandre, pružaju zraku svjetlosti, tračak nade da Bog nije ovom prostoru rekao: laku noć!
    Željko Asentić

  2. Alekasndri na hvalu…i Aci na sjećanje !
    Ni manjeg grada ni više umjetnika,pisaca i sjećanja na tragedije, koje su se dešvale u njemu, kao što je naš grad Derventa.
    Aco je jedan od onih koji je bio neprimijetan u stvaralaštvu,a životno ”vragolast”, što će reći onako veseljak, pa je bio svugdje prisutan,a najviše među ribarima, strastvenim pecarošima. Ipak, ostvio je pečatom svoje fotografije nešto što obilježava trajno njega i naš grad. Divio sam se njegovoj upornosti da stalno nešta fotografiše i stavlja na panoe, bez plaće ili naknada. Pazite bez naknade. Ko danas hoće bilo šta da radi džabalije ? Zanimljivo….! A eto, Aco je većinu slika sam radio onako da se zabilježi nešto,a možda i zamišljao da će ta baš slika možda nekad postati važna.
    Radio je u gradskiom Foto klubu i učio druge,kako se fotoapratom izrađuje slika i bilježi istorija,a ne samo pozira da bi se slikalo.
    Danas je s fotografijom mnogo lakše, jer nije isto digitalna fotografija i fotoaparat sa filmom,pa razvijanje filma, izrada slika i razvijanje slike i pojavljivanje likova i predmeta na njoj. To je doživljaj koji samo zaljubljenici u fotografiju mogu da osjete.To je zanat i umjetnost koji je Aco dobro znao. E, zato je Aco umjetnik sa fotoaparatom koga treba pamtiti.
    Pričom obilježiti svog djeda i ne može se bez barem malo subjektivnosti ,ali ne treba zamjeriti, jer Aco zaslužuje i više od ove priče, koju mu unuka posveti.
    Savko Pećić Pesa

  3. Браво Александрa,дашак свјежине си у Дервенти.Пуно среће ти желим у стварању неких нових романа…

  4. Aleksandra kaze:”I, evo, tako se plašim govoriti o svome gradu jer čini mi se da ću govoreći o Derventi toliko toga reći o sebi”….
    Upravo tako Aleksandra-O Derventi nisi mnogo rekla-daleko vise o sebi.
    Ti Derventu poznajes samo 10-ak godina ili neto malo vise.
    Iz tvog teksta se vidi da nisi dervencanka, ni porijeklom , ni nacinom razmisljanja, sto nikako nije mana, niti nedostatak.
    Ti si zatvorena u jako mali prostor, ogranicen stereotipima i temama koje su u tom prostoru dominantne. Politika, religija se naziru u tvojim tekstovima.
    Tako nikada neces osloboditi svoj duh i postati pisac.
    Umjetnik mora biti univerzalan, mora razmisljati iskljucivo svojom glavom i sto je najvaznije mora biti KRITICAN PREMA SVEMU. Prema apsulutno svemu. Ne postoje svetinje u umjetnosti. To su rijeci velikog Tolstoja.
    Samo jedna mala digresija: Kada napises nesto ovako: “Ova crkva je minirana i srušena do temelja 1992. godine, od strane bosansko-mudžahedinskih snaga.” onda se automatski svrstavas u stereotipe. U opste populisticko razmisljanje.
    Draga Aleksandra, ovu pravoslavnu crkvu su srusile iste onakve BARABE kakve su srusile sve dzamije i crkve po Derventi i ostale bogomolje sirom BiH.
    Ta srusena pravoslavna crkva u Derventi je slika stotina i stotina srusenih dzamija i crkava po BiH, od kojih su neke bile cak i istorijski spomenici i spomenici kulture.
    Potrebno je samo par kg. exploziva i jedan ili dva primitivca, da se srusi dzamija ili crkva.
    Ali, potrebno je mnogo vise smisla za otvorenost, toleranciju, … ukratko moderno i napredno razmisljanje, da bi se shvatilo, da je apsulutno pogresno, da se u prici o svom gradu, izvuce rusenje pravoslavne crkve, a zaboravi rusenje svega ostalog. To nemoze biti nacin razmisljanja nekog ko ima ambicije da postane pisac.
    A sto se tice pojma “bosansko-mudžahedinske snage” koji ti koristis, bilo bi stvarno veoma korisno za tebe i za one kojima se obracas, da taj epitet objasnis. Sta je to? Ko su “bosansko-mudjahedinske” snage.
    Jedna napomena za tebe Aleksandra: U Sarajevu postoji prelijepa pravoslavna Saborna crkva. Mozda najljepsa u cijeloj BiH. I cijeli niz drugih manjih pravoslavnih crkava, u Tuzli, Zenici itd.
    Nijedna nije srusena. Sve stoje i dan danas. A Sarajevo je 3,5 godine bombardovano.
    Ali onakve BARABE koje su srusile crkvu u Derventi, srusili su i sve dzamije u Banja Luci gdije nije bilo rata.
    Barabe su barabe.
    Pitanje: Koji epitet dajes ovim barabama iz Banja Luke???
    Pisac. Umjetnik. Slobodni mislilac.
    Da bi se to postalo, potrebno se mnogo cega odreci.
    Ponekad cak i samog sebe.

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Derventa Cafe. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja, provociranja i drugih oblika neprihvatljivog ponašanja.

Portal Derventa Cafe zadržava pravo da obriše komentare bez bilo kakve najave i objašnjenja te da preda podatke o IP adresama nadležnim institucijama u slučaju zahtjeva.

Please enter your name here