Književnica Aleksandra Marilović pogledala je predstavu “Gospođica”, nastaloj po djelu Ive Andrića, a u izvođenju glumaca Narodnog pozorišta Republike Srpske, i prenijela nam svoje utiske u novoj kolumni.
Skromno, sa svega osam kofera na sceni predstavljen je retrospektivno život usamljene djevojke koja je važila za tvrdicu i osobenjaka. Gospođice. Scenograf Dragana Purković Macan, čini nam se, opisom scene metaforično je dočarala jedan život hladnog daha.
Glumica Slađana Zrnić, stegnute kose u zagasitim bojama (smeđa i siva) ulazi u ličnu dramu Andrićeve junakinje Rajke Radaković – Gospođice, stare djevojke ili usidjelice, stežući istovremeno i svoje srce.
Štof Andrićevog romana poslužio je režiseru Đurđi Tešić za scensku igru sa likom i temom ove junakinje.
Sa dramaturgom Vanjom Ejdus, pokušala je još prije deset godina da se pozabavi ovom temom. Vanju je posebno zaintrigirala igra svjetlosti ljubavi i hladnog kamena. Kao da se pitala: kada to oči u otuđenosti ožive?
Aleksandar Vasiljević, mladi dramaturg predstave, izgleda nije mogao posmatrati sve tako trezveno a da ne doda djelić svojih zanosa. Novi rukopis odmah sam prepoznala. Kao zapis na margini svetootačkih žitija.
Slađana Zrnić našla se pred teškim zadatkom – da predstavi čežnju kćeri da osveti oca koga je ubio bankrot, a zatim, njenu devijantnu opsjednutost novcem i potpuno predavanje bogu Mamonu.
Prvo je uočavamo kao običnu djevojčicu u neobaveznoj igri sa vršnjacima kako preskače kanap. Preskočiće ona i kanap ali i mnoge životne nedaće koje zadešavaju kako njenu porodicu, tako i narod. Mnoge je preskočila ili im doskočila. Međutim, nikada nije prevazišla riječ BANKROT. Ubrzo je gledamo kao preozbiljnu djevojčicu sa svojih petnaest godina. Zatim, kako već sa osamnaest, uz dopuštenje suda, vodi trgovinu i cijelo kućanstvo. Otpušta dugogodišnje radnike iz kuće, otkazuje goste i razvezuje familijarne odnose. U ovoj kući kafa se stavlja pod ključ. Štedi se i otpočinje radikalan rez. Na sceni nam je predočena i slika žene koja se lakta za svoje mjesto u patrijahalnom društvu. Ona želi da radi tzv. muške poslove. Šurujući sa neprijateljskom silom, podsjetiće nas na Majku Hrabrost.
Njena majka, ipak, ne igra ulogu majke. Bez ijednog prekora, bez pitanja ona je tu samo da bude predstava bezuslovne ljubavi. Ulogu majke i naratora preuzima glumica Nataša Ivančević. Uviđamo da se Rajka, zapravo, odnosi prema majci kao prema djetetu. Ponekad samo, ta mati izmučena strastima svojih bližnjih, pustiće glas protesta ali potpuno blijed i niko joj neće povjerovati.
Glumica kao mantru na sceni ponavlja kako krpež i trpež kuću drže, ali predajući srce svojoj junakinji, slušajući i razumijevajući njenu nesrećnu poputbinu u vidu očevog zavjeta, ona nas (skriveno i namigujući) upozorava na kob svake strasti. Nama iz publike, iako u polutami, scena je jasna – uočavamo deformisano ljudsko biće.
Zrnićeva, ne sasvim naivno, predočava kroz portret junakinje sliku današnjice koja jeste svijet novca, nerazumljiva igra građenja i uništavanja. Jasni su njoj međuljudski odnosi i rat kao način privređivanja.
Mi smo već napustili pozorišnu salu i svako od nas vratiće se svojim uobičajenim životima. Svi smo zaduženi. Tako i naš narod. A zna se: ko je zadužen – prodaje sebe u ropstvo. Međutim, da li je moguće živjeti bez ljubavi? Posmatramo njene poteze u grču. Rukama steže srce kome samo u dvije epizode dozvoljava lepet.
Svi smo posrednici određenih strahova. U pravu je Gospođica: mi jesmo svi ovdje da gledamo svoja posla. Ali zaboravila je na još nešto: da smo tu i radi bližnjeg.
Slađana Zrnić, prokopavši duboko ispod humusa bića svoje junakinje, kaže:
To je ona potiskivala. I njena priroda, koja je samo narušena sa 15 godina, je u suštini dobra priroda. Zato je srce i stradalo jer, vjerujte, da je stvarno imala lošu narav, poživjela bi ona sto godina. Ona je sve to duboko potiskivala, duboko u sebi nosila i negdje naslućivala i znala da to kako ona živi, možda ipak nije tako dobro, ali strast ne bira.
Na sceni pratimo suptilno porobljavanje ljudskog bića. Love a ulovljeni, pisao je Miljković.
I još nešto. Siromaštvo nije bijeda. Bijeda je kada se ne osjeća blagodarnost. Mrk izraz lica Gospođice protivan je prirodi. Na tom licu opažamo: prisutno je samo ono što je odsutno.
Na koncu predstave, svjetla su se upalila. Samu sebe sam zatekla kako čvrsto stežem torbu u rukama i tome sam se nasmiješila.
Ostaje iza usamljenih ljudi, ipak: duša i beskonačnost. U pozorištu, kao i u životu živimo samo od priviđenja.
Kao kakva blistava odgonetka završila se predstava i dugo je trajao aplauz. Poklonili su se Andriću, nekom drugom vremenu, ovom našem ali i sebi: Slađana Zrnić, Nataša Ivančević, Snježana Mišić, Bojan Kolopić, Danilo Kerkez, Belinda Stijak, Pavle Pavić.
Pozorište je zabluda ako vas neprekidno ne vodi osjećanje odgovornosti pred svim onim što tražite i saznajete. Napuštate.
Propratni komentar: Brankica Novaković (Izborna nastava, KŠC Banja Luka)
Koliko je osvijetljen naš isprepleteni svijet, a koliko i mi sami kao sudionici usuda Rajke Radaković? Neprevaziđenoj katarzi samo bismo dodali sebe kao sveznajuće pripovjedače čiju ulogu u trećem licu život najčešće demantuje. Kao psihološki i roman na pragu identiteta ličnosti, „Gospođica” nam otkriva koji sve činioci utiču na formiranje nužnih navika koje odrede naš karakter i sudbinu.
Zar nije Rajka bez svoje volje postala glava porodice i narušivši očekivan patrijarhalni slijed već nam pomalo nagovijestila da će i drugo u njenom životu biti narušeno. Njenu odluku, čini se, iznudila je hrabrost i moralna odgovornost (najviše pred sobom). Najprije je počela da štedi od sebe. I sve je najprije činila uskraćujući sebi a svjedoci smo, po opitu, da bi se njena rodbina jednako neiskreno ophodila prema njoj sve da ih je ko zna kako imućno ugostila. Rajku nije pratio ni onaj poznati indoevropski avunkulat gdje njen željeni oslonac ujak Vlado nije i njen pouzdan oslonac.
Rastrošan i asocijativan brzo je potrošio svoj ovozemaljski život i više podsticao misli kao opomena, nego kao uzor. Iskoračivši od plautovske i molijerovske škrtice Rajka svijetu otvara srce zaljubivši se u mladića sa kojim je, čini se, vezuje isti poslovni smisao i, presudnije, tračak podsjećanja na voljenog ujaka. Međutim, Ratko samo potvrđuje njen duboki oprez − svijetu se nikada i nije trebalo otvoriti i čovjek jedino može preživjeti ako izgradi svoj svijet. Zar je koristilo bilo kome dublje emotivno bavljenje ratom? Zar su oni koji nisu bili kao Rajka zaista nešto riješili? Zar je zaista rješenje bilo i tada, gdje porodičnu prati i društvena tegoba, udovoljavati mnjenju porodice i šire zajednice. Zar nas Rajka nije podsjetila da čim jednom odbijemo tobožnju iskrenu namjeru neiskrenog rođaka naš utabani put biće kleveta?
Zamislite sebe dok Vas više nema a radio javlja da ste bili stara djevojka, ratni profiter… Zamislite da više nemate mogućnosti ni da opozovete nečiju istinu i da je nečija površna istina o Vama konačan ljudski sud…
Možda smo, prateći Rajkin život, najviše osvijetljeni mi kao civilizacija koja oponaša uvijek iste motive površnosti i otuđenja.
Aleksandra Marilovć
