Aleksandra Marilović: O mitskoj geografiji Babinog brda

Od stolica i stolova više sam voljela zemlju, drveće i pećine, jer sam osjećala da tu mogu da se naslonim na obraz Boga – Klarisa P. Estes

Tragovi *onomastike su poput šumske staze koja sve više blijedi i najzad nestaje u ništavilu. Međutim, ova lingvistička grana zna kada neke kosti u jezičkoj građi nedostaju. Rasplinute dokaze arhetipa pronalazimo u slikama i simbolima koji se nalaze u književnosti, slikarstvu i religiji. Kosti ove priče su iz vremena kada su „boginje češljale kosu smrtnih žena i veoma ih voljele“.

Ovaj put odlučila sam se da vam ispričam priču o strarici koja živi na skrivenom mjestu za koje svi u duši znaju, ali su ga rijetki vidjeli. Kao u bajkama, ona čeka da izgubljeni ljudi, lutalice i tragači dođu do nje.

Za nju su kazali: “Ona opstaje iz generacije u generaciju i starija je od vremena. Ona je arhivarka ženskih namjera. Ona čuva žensku tradiciju. Njeni brkovi osjećaju budućnost; posjeduje dalekovido mliječno oko stare vještice; u isto vrijeme živi unazad i unaprijed u vremenu“.

Podsjetiću vas na izreku: “Prije žena planine su bile planine a drveće je bilo drveće. Za vrijeme žena, planine su bile prijestoli duhova, a drveće glasovi mudrosti.”

A ja ću ovaj put pokušati da vam predočim doba iz kojeg, vjerujem, potiče naziv izletišta Babino Brdo u Derventi a kojim ću se u ovom tekstu i baviti. Mi već znamo – jezički identitet je uvijek primarniji od identiteta koji se stiče na osnovu države i vjere.

I zaista, šta sve leži zapušteno i neiskorišteno u dubinama našeg naroda! Ipak, naši temelji su stariji i trajniji od pedesetogodišnje tvorevine sa austrougarskim ukusom.

Zašto branim ovu tezu?

Jer svi smo podvrgnuti svijetu uticaja ali za pjesnike stvaranje se sastoji iz nesvjesnog sjećanja prvobitnog doba. Od arheoloških objekata ne bi se iz više razloga mogli očekivati direktni ostaci. Ovo je oduvijek bilo trusevito tlo. Ukoliko bi spomenika iz ovog vremena moglo biti, pretpostavlja Veselin Čajkanović (filolog, etnolog, istoričar religije), oni su svakako od trošnog materijala, sačuvani eventualno kao gomile kamenja.

Treba li da vjerujete u svaku iznesenu tezu?

Vladeta Jerotić veli : „Mit se ne poklanja niti zavještava bilo kome određenom, on je namijenjen svima koji mu se otvore i koji iz arhetipskog nađu put“.

PALEOMITOLOGIJA: Psiho-arheološko iskopavanje ženskog podzemnog svijeta

Drevni patolozi  govorili su o dubokom, slušnom nervu koji se grana na tri ili više dijelova. Prva grana sluša svakodnevne razgovore, druga učenje i umjetnost, a treća postoji kako bi duša čula uputstva i primala znanje dok je ovdje na zemlji. Magijsko doživljavanje stvarnosti je svojstveno djeci, primitvnim ljudima, umjetnicima.

Neko je već postavio pitanje da li će se o današnjoj svemoćnoj civilizaciji suditi po limenim konzervama kole ili plastičnoj ambalaži Meka?

„Otkopajte zemlju, odgurnite kamen – eto ognjišta“

Topografski nazivi su nam ponekad dokument o kultu koji je na odgovarajućim mjestima postojao jer od arheoloških objekata ne bi se mogli očekivati direktni ostaci. Mjesto gdje se nalaze, obično na brdu daleko od naselja, upravo kao naše izletište. Polazimo od pretpostvke da je u pagansko vrijeme tu bilo svetilište ženskog pretka. U primitivnoj kulturi mit je čuvao i nametao moral. I dok je mistika  zajednica s Bogom, magija je sa prirodom.

Sakralna izdvojenost Babinog Brda u Derventi

Na brdima su uglavnom postojali starinski idoli, mjesta namijenjena kultu. Sjetimo se kulta sličnih boginja u različitim sistemima: Hekata, Jaga, Artemida. U starijim religijama podučavale su žene fazama ženskog života od djevojke do starice. Iz bajki nam je dobro poznata Baba Jaga koja svoje posjetiteljke uči finom razlikovanju, odvajanju jedne stvari od druge uz najprofinjeniju pronicljivost: odvajanje buđavog od dobrog kukuruza; odvajanje sjemena maka od blata. Ona želi da nauči svoje gošće vše o životu  čija je metafora – kukuruz i smrti čija je metafora uspavljujući mak.

Dalje, sa psihoanalitičkog aspekta bajka o mudroj Vasilisi koja  čisti Baba Jaginu kolibu i dvorište,  ne znači ništa drugo do pouku kako mnoge žene treba da svaki dan očiste svoj prostor za razmišljanje.

„Bila jednom a jednom nije“

Ovu paradoksalnu frazu koristile su stare, iskusne pripovjedačice a koja upozorava dušu slušaoca da se priča odvija između svijetova gdje ništa nije kao što izgleda. Kao boju toj odavno izblijediloj priči dodaću još nekoliko paralelnih potvrda iz toponomastike.

Đedov nos (brdo u Slavoniji) – đed je vrhovni bog;

Babin Potok, Babina Jaruga, Babin lug, Babino jezero, Babišnica, Babine grede, Babino lešje, Babina bara – baba je u stvari veliko žensko božanstvo, ženski korelat vrhovnog boga.

Ima tumačenja po kojima je Baba najčešće naziv za planine sa rudnicima, odnosno za mjesta gdje „ima života pod zemljom.“

Nailazimo i na ime velikog ženskog božanstva u botaničkoj narodnoj terminologiji: Babin zub, Babina duša, Babina svila, Babino uvo.

Visibaba – prema etimologiji cvijet stoji u vezi sa ženskim božanstvom – babom koje se naročito u proljeće pojavljuje.

Zatim: Babini jarci, babini štapi ( o sazviježđu Orion). Po svoj prilici to je glavno božanstvo donjeg svijeta identično sa Persefonom.

Ljekovite vode često su stajale pod zaštitom ženskih božanstava.

Riječ baba se koristi za period nakon porođaja (babinje), bolesti (kao baba šarka, naziv za ospice u bugarskom jeziku).

Zagonetke : zvijuknu baba iza Dunava, pomete hodžu na vrh munara (bura, vjetar). Vidi se da je demon vjetra zamišljan u ženskom rodu.

U slovenskoj mitologiji Baba asocira na smrt, plodnost, obred incijacije. Baba je htonsko žensko božanstvo.

Zašto su nam danas malo poznate ovakve informacije?

Građa koju nam daju narodni običaji zablježena je tek u IX vijeku, kao što je poznato, zahvaljujući Vuku Stefanoviću Karadžiću.

Naš domaćin zaboravio je danas kako je međni kamen bio svetinja i središte lokalnog božanstva – zaštitnika privatnog imanja. Ovaj moj tekst nema dublju namjeru nego baš da bude kamen temeljac novim radoznalim istraživačima.

Na kraju:

„Jednom sam sanjala kako pripovijedam i osjetila sam da mi neko tapše stopalo, ohrabrujući me. Spustila sam pogled i vidjela da stojim na ramenima starice koja mi pridržava članke i smiješi mi se.

 Rekla sam:“Ne, ne, popni se na moja ramena jer ti si stara a ja sam mlada.“

„Ne, ne“, navaljivala je, „ovako treba da bude“.

Vidjela sam da ona stoji na ramenima žene još starije od sebe, a ona na ramenima još starije žene…“- Klarisa P. Estes

Sve će postati ono što je: duša i beskonačnost. Babino Brdo nekome će biti mjesto za odmor, podnevnu šetnju. Naš narod, na svoju žalost, nije imao Tacita pa smo danas upućeni na narodne izreke, vjerovanja i običaje.

Prinoseći čitaocu ovaj tekst, takođe, upozoravam da bi malo opreza dobro došlo u istraživanju mitskog mišljenja – da se istraživanje ne bi pretvorilo u mitotvorstvo. Naši drumovi su odvajkada bili kao žena koja se daje svakom i malo toga ostalo je za našeg muža.

Ovim tekstom osjećam kao da pišem memoare čovjeka koji je izgubio pamćenje. Našeg čovjeka koji je ipak stariji nešto od Kalajevog austrougarskog mitotvorstva.

Aleksandra Marilović