Čuvajte se prije svega – za sebe, tada će i ljudima mnogo ostati
Književnik Vjenceslav Novak interesujući se u svom proznom stvaralaštvu moralnom i psihološkom stranom hrvatskog društva, bavi se psihologijom braka i ljubavi. Pripovijetka “Ostavićeš oca i majku” govori o „neobičnom nemiru“ i bučnom životu komšiluka.
Kućevlasnik dolazi tobože sa upitom da li vodovod ispravno funkcioniše i da li se u kuhinji sjecka neko meso:
– E, moj gospodine, reče on kada se uvjerio da se iz našega stana čuje udaranje, to su vam današnja gospoda. Taj vaš novi susjed dolazi noću pripit, pa tuče ženu i djecu – to su vam današnja gospoda!
– Vi poznajete, gospođo, tu obitelj? Ona mu je zakonita drugarica?
– Dašto – zakonita. Doduše, kad je gledate rekli biste prije da mu je služavka nego žena: a kakva je to fina gospođa bila – iz kakve kuće!
Dok ilustuje krah jedne bogate porodice, propast žene od koje na koncu odustaje i rođena majka, djeca nemaju hljeba da se najedu a otac „kao momak živi“, poznanica ne može da sakrije prizvuk zlurade naslade kojom pripovijeda. Iza nekih sentencija o moralu stala je govoriti slikovito kako je on jedne noći izbio svoju ženu do nesvijesti, bacio je na hodnik, iznio zatim i dvogodišnje im dijete što je te noći od straha i zime preminulo.
Mati, kada je vidjela svoju kćer propalu i izgledom stariju od sebe, pozove je da ostavi takvog muža, te se vrati sa djecom pod njezin krov. Ali ona, gledajte, ni da čuje o tome!
– Ne, ne i ne! Neko vas je slagao – on mene ne zlostavlja nikada.
Glas pisca zaključuje: Gledao sam ih kroz nalet snijega i sve ih je lagano nestajalo očima – nje s djetetom u naramku i s dvije djevojčice, koje još ne poznaju svijeta a poznaju mu bijedu. Kako će? Zašto se ona ne vrati sa djecom pod materin krov?
Tada mi pade na um riječ evanđeliste: Ostavićeš oca i majku i poći za mužem svojim…I ja sam prestao da tražim odgovor svome pitanju.
Književnica Milanka Blagojević u svojoj priči „Kopriva“ piše sa aspekta dječaka koji posmatra nasilje oca nad majkom:
“Nikada se ne poklopi da su oboje nasmijani. Valjda tako ljudi ne budu jedni za druge, ako se zajedno ne smiju. Tako mi je objasnila kad smo noću jednom otišli. Rekla je: „Nismo bili jedno za drugo“. Nije znala da sam to i sam zaključio jer se nikada nisu zajedno smijali.
Moja mati znala je da odživi jedan život za mene. Uporedo s tim živjela je drugi život. Naši roditelji žive po ćoškovima domova i mi o njihovim životima ne znamo ništa…”
Na ovu temu piše i nobelovac Ivo Andrić. Njegova junakinja Anica Zereković pomirila se s tim da nikome ne može reći usud svoje bračne zajednice. I niko nije shvatio zašto je jednog dana napustila kuću i uglednog muža. Nigdje nije pronašla podršku. Njen brak je bio uzoran, a muž se držao mirno i dostojanstveno.
Ne mogu da zaboravim osjećanje nejasne mučnine kada sam na početku studija čitala ovu pripovijetku koju tada nisam, čini mi se, najbolje ni shvatala.
Stvarajući kapital na poniznosti, njen suprug postaje samoljubiv toliko da se u njemu stvara potreba da se pred ženom pretvara mnogo većim nego što jeste, pa svojom voljom, samo pred njom on uređuje svijet. Samohvala se pretvara u torturu i Aničinu noćnu moru.
Priča “Zlostavljanje” vrhunac je psihološki intoniranog pripovijedanja.
Mr sci soc. ped. Ljubinka Lazić, dipl. scr: Zlostavljanje je mračni fenomen našeg doba
„Nasilje je društveni i individualni problem koji ima široke konsekvence u odnosu po zdravlje, razvoj, život, a potom i socijalne i društvene posljedice. Možemo pomenuti „batinu“ kao fenomen koji je dugo bio ukorijenjen i prihvaćen u brojnim kulturama gdje je prihvaćena kao vaspitno sredstvo za korekciju ponašanja.
Razlikuju se četiri osnovne vrste zlostavljanja: fizičko, polno, emocionalno i zanemarivanje.
Neophodno je da interes javnosti bude permanentan. Rad na promicanju prava na život u zdravom porodičnom okruženju može prekinuti šutnju ovog fenomena“.
Zlostavljanje je mržnja čovjeka koji nije pocrpio onoliko sreće koliko je mogao pa mu je svako drugi kriv. Obično onaj ko mu je najbliži – bližnji.
Aleksandra Marilović
