Aleksandra Marilović: Ogovaranje ili socijalno testiranje?

Ne živi se od jednog glasa, ni od jedne nade, ni od jednog vijeka

Grčki filosof Sokrat, govoreći o ogovaranju, istakao je kako informacije koje želimo izreći moraju proći trostruki filter: istine, dobrote (šta želiš reći o svome prijatelju) i korisnosti – da li je ta informcija od koristi sagovorniku? Ako podatak nije istinit, dobar niti koristan, zašto bismo ga uopšte morali saslušati?

Ili, kako bi to naše bake rekle: prije nego što nešto laneš – popij malo vode. Isperi svoja prljava usta.

Pozicija zaštićenog svjedoka
Posebno „primamljiva“ stavka trača jeste upravo pozicija zaštićenog svjedoka: ovo sam čula od te i te osobe (ako su lagali mene i ja lažem vas) i nemoj nikome reći, neka ostane među nama.

U pitanju je, zapravo, jedan bajkovit stereotip. Svako ogovaranje počinje na isti način i definitivno ne zadržava tajnost. Svi znamo da su u cara Trojana kozije uši, zar ne?

Trač – verbalni progon
Ogovaranje nije naivna stvar jer je ono zapravo progon nekoga iz društvenog i kulturnog kruga.

Slikovit primjer ovog, nimalo naivnog sredstva, opisuje nam Lav Tolstoj u Ani Karenjini koja je imala čvrste veze u tri kruga. Jedan je bio službeni – njenog muža. Drugi je bio onaj preko koga je Aleksej napravio svoju karijeru. Bio je to krug starih, čestitih, pametnih i pobožnih žena. Treći krug, gdje je ona imala veze – bio je krug balova. Većina mladih žena, koje su Ani zavidjele, i kojima je već davno dodijalo što nju zovu pravednicom, radovale su se tome da dočekaju potvrdu suprotnog društvenog mišljenja, pa da se na nju okome svom težinom svoga prezira.

Iako nekada pokušavamo i sami da se odupremo ogovaranju, pristajanje na društvo koje nosi ovakve navike postaje pristajanje da budemo učestvovani.

A kad – tad okrenućemo i mi leđa. Možda malkice dati povoda, zar ne?

Prvenstvo trača
Trač kao jezička forma uvijek dobija na aktuelnosti (gledaj kako je on pogriješio ali zato ja nisam).

Vratiti odapetu strijelu (neumjesna pitanja)
Svi smo se nekada mogli naći u situaciji gdje nam postavljaju neumjesna pitanja.
Kao prvo, na neka pitanja ne moramo odgovoriti. Ali kako postaviti granicu sagovorniku i odgovoriti na pitanja koja se ne postavljaju?
Zorica Tomić, profesor na Filološkom fakultetu, gdje predaje Kultruologiju i Komunikologiju, savjetuje sljedeće: posmatrati sagovornika dvije sekunde i odgovoriti mu: „Vidiš, rado ću ti odgovoriti na to pitanje samo kada mi tačno odgovoriš šta tebi znači ta informacija.“

Između pokreta muva ljudi prolaze
Oko je organ posmatranja, a da bi se nešto osmotrilo potrebna je distanca. Svi smo mi predmet tuđeg posmatranja i (pred) rasuđivanja. U našem narodu se kaže „gdje ima dima ima i vatre“. Zanimljivo je kako brzo ulazimo u formirane predrasude i mrežu trača pa čak i prema ljudima koje lično ne poznajemo.

Opet, ukoliko povjerujemo ogovaranjima koja se tiču nama bliskih osoba (ne bih nikada rekla da je takav/takva ali ipak…) hoće li to možda značiti da nismo obavili onaj posao zrele osobe – unutrašnji dijalog?

Odvajanje ovoga od onoga
Kažu da se za baštovanstvo može reći da je religiozno jer nam daje duboke psihološke i duhovne lekcije. Ono što se može dogoditi vrtu, može se dogoditi duši i psihi.

Sjetimo se kako Baba Jaga od Vasilise zahtijeva da obavi zadatak: nauči fino razlikovanje i da odvoji jednu stvar od druge uz pronicljivost. Odvajanje sjemena maka od blata. Otuda, riječ predrasuda (pred – rasudno mišljenje) i čini jedno od tih prljavih zrnaca za koja valja pronaći način da se izbace ili očiste u našoj glavi.

Trač – psihološka bara lijepka
Naš kuluturolog i sociolog, Zorica Tomić smatra da ne postoje takozvani energetski vampiri, odnosno ljudi koji nam izvlače energiju dok razgovaramo s njima.
Kada se ne osjećamo prijatno u nečijem društvu?
Onda kada druga osoba čini sve da se ona osjeća dobro u komunikaciji, a sagovornik služi samo kao njegova scena.

U početku – riječ
Priča o stvaranju svijeta govori nam o prvom čulu koje se stavlja u pogon a to je sluh (slušanje, poslušanje).
Taj prvobitni svijet, kada je čovjek bio poput biljčice iz božijeg vrta, u kome postoji samo slušanje i poslušanje predstavljen je kao raj. Postoji i ona izreka da čovjeku nisu bez razloga data dva uveta i jedna usta.

Slušanje nam omogućava jednu dodatnu aktivnost – da drugu osobu posmatramo. Međutim, postavlja se pitanje da li nas zapravo uopšte interesuju drugi ljudi ili ih samo poznajemo kroz sebe? Slušanjem pretresamo svoje stavove i orijentacije. Na isti način vježbamo samokontrolu.

Ko vodi brigu o tuđoj sramoti, znači da nije ni sam na dobrom glasu
Svijet ima mnogo glava po tome mnogo jezika za klevetu.
Ogovaranje može da pređe u klevetu. Istorija nam često nudi primjere lažno oklevetanih ljudi, koji su se nakon blaćenja, mogli samo nadati onome da Bog ne kažnjava šibom nego vremenom.

Obično čovjeka kome želimo dobro, savjetujemo da se svojim mišljenjem ne izdvaja od sredine u kojoj živi.
Potvrđena je, ipak, stara dobra istina: ko đubre raskopava najviše se i sam ukalja.

Bespredmetan napor jezika
Žene su oduvijek znale da liječe i bajaju riječima, blagoslove i proklinju, podučavaju i inspirišu. Ali, takođe i da troše svu svoju magičnu moć na naklapanje i ogovaranje.

Ogovaranje ubija žensku prirodu, ne samo da ono privlači ka ženi sve loše, zbog toga što govori, već ona gubi svoju sakralnu moć.
Svaka negativna riječ izrečena na račun nekog čovjeka – oduzima kod vas bogougodnost i donosi u vaš život upravo to što ste osudili (ne sudi da ti se ne bi sudilo).

Kada žena govori o nekome loše, osjeća se iscrpljeno i iznureno, kao da je svu snagu izgubila.

Razmislite o riječima koje koristite u svom životu, preko Radio – Mileve čije su frekvencije na svim aparatima svijeta

Jedna polovica svijeta smije se drugoj a obje su budale
Jezik je divlja životinja, koju kad se jednom odvežemo, teško je opet svezati. Trač, kao i gozba u našem narodu potvrđuje i određenu dozu bliskosti (ovo ću samo tebi reći jer gajim povjerenje). Ova vrsta bliskosti jeste klopka u koju smo često zavedeni duhom naših građanskih iskustava i kušnji.

Na koncu, ko trača?
Slušni nerv se duboko u mozgu grana na tri ili više dijelova. Uho može da sluša na više nivoa. Jedna grana sluša svakodnevne razgovore, druga su učenje i umjetnost, itd. U dugim, dokonim časovima naših dosadnjikavih gradova, sve mi se čini da trač jeste nedostatak smisla. Tako nešto.

Otuda, uživaocima ove jezičke forme odgovorila bih jednim Čučkovim aforizmom: Ako me slučajno sretneš, mnogo me izvini ćupriji na Drini!

Aleksandra Marilović