Ja sam bio nemušt. Sve me gušilo. I čeljust i usta. Hteo sam da kažem više nego što čovek može da kaže.
…jer sam isto dolazio gladan i sve mi se poklapalo, sve mi se poklapalo.
Ljuba Tadić
BIĆE VJERE / BIĆE DOGME
Dok smo žurnim korakom koračale prema Narodnom pozorištu Republike Srpske, na predstavu „Derviš i smrt“ moja prijateljica govorila je energično o svojoj novoj „teoriji balansa“.
I zaista, odlična glumačka postava kao da je čula naš razgovor pa su i sami u žaru igre pokušali da daju odgovor na pitanja: pomaže li vjera sa etičkim pitanjima? Ako sam dobar vijernik jesam li dobar brat? Koga služe zakoni? Da li je čovjek najživlji dok je nesrećan? Da li je svaka vlast pogrešna strana? Podsjećanje na pojmove: sloboda, savjest, vjera.
Sva ova pitanja „odigravala“ su se pred mojim očima iscrpnih 160 minuta sa svojim početkom u 20.00 časova – kada počinju pozorišta.
Nakon predstave, razgovarajući koracima u noć, ona je dodala:
„Znaš sa dnom moraš da budeš na Ti. Da ti tamo bude kao kod kuće“!
VIJEK MONTIRANIH PROCESA
Glumcima prema sebi nisam mislila na svijet uvezan živcima i žicom koji još uvijek nekako radi a koji sam ostavila napolju. Toga dana i zemljotres nas je potresao.
Montirani procesi i promišljene laži – svijet koji je dobro Selimović spoznao ličnom porodičnom tragedijom – smrću brata Šefkije. Svijet smislen kao san ludaka.
Predstava nam je poslala jasnu poruku: glava je čovjekova sva u fiokama.
ISPOVIJEST DUŠE ILI SCENSKO PREISPITIVANJE
Sada nemam nikog Bože sem tebe i svoje tuge, riječi su derviša Ahmeda Nurudina kojeg tumači glumac Zlatan Vidović.
A opet, posmatrajući bogatu scenu, inspirisanu još kreativnijom stvarnošću, ne možemo da ne pomislimo: kako je lijep svijet koji nas udara na strašne muke! Vidović nas ne ostavlja bez svoga prisustva. On predstavlja čovjeka u četrdesetim godinama koji je spavao, nasilno se probudio i zagazio u zbrku.
Kao ukalemljene biljke: predstava je iskoristila dimenziju knjige. Knjiga dimenziju Selimovićevog ličnog bola.
Gledalac je prosto u scenskim kandžama. Opasani zidinama koje nas samo naizgled puštaju dajući iluziju bezgraničnog prostora i slobode. A tamnica je oko nas, ponor u nama.
I glumci, i pisac, i sama naša duša kao da su se uzbunili, uzjogunili te postavljaju unakrsna pitanja. A ti sjediš, tu u trećem redu, potvrđuješ njihove odluke, onda te iste odluke zajedno sa njima negiraš, pa se čudiš ljepoti scenskih efekata naspram svega čovjekovog što je u naglašenoj mjeri dato tebi „na gotovs“.
Pa kao što se to jedino u pozorištu može vidjeti: sve teče od početka do kraja sa svojom porukom – a ti ćeš opet izaći iz Narodnog pozorišta pa kao i uvijek ništa nećeš znati.
Muzika, derviški ples, sveopšta buka kojoj nije dovoljna ni pozornica nego svoje „straže“ šalje među publiku (jer teška se borba vodi za čovjekovu dušu).
Ipak, sve je nadglasao glas glumca Zlatana Vidovića koji nije oblikovao derviša Ahmeda Nurudina nego ga je prvo „uselio“ u sebe. Duboko se Vidović obračunao sa tumačenim junakom a zatim, čini mi se, sa sobom.
U žaru obračuna dotakao je duboko i nas. Mislim da su ovome osjećanju stari Grci dali naziv katarza.
Ništa u ovoj predstavi nije tiho: konj prolazi, ptica se uznemirila, u zatvoru čeka neko žudno na spas a mi ne znamo lovimo li ili smo ulovljeni.
Pokret, gesta, riječ – sve u jednom dahu a opet je postignut etalon. Intonacija je prenaglašena, rečenice sažete u poruke koje se brzo nižu. Imala sam osjećaj da režiser želi što prije i što više toga da nam prenese. Baš kao da se opraštamo.
Predstava je podijenjena na dva dijela. U prvome Nurudin obijaja pragove za brata, a kasnije sam sjedi iza istog visokog praga mjerodavca pravde i života. I odista, kuće velikana nisu toliko dvorci taštine koliko su gledališta veličine. Izmučena je snaga derviševe vjere pred lijepom suprugom kadije – zanosne Anje Ilić.
Drugi dio predstave ništa je drugo nego moralna mišolovka.
Hasan je itekako potrebna „uloga“ u našem društvu. Erkićevim glasom i osmijehom poručuje: Ilijadi nedostaje jedan Ahilov osmijeh.
Željko Erkić, ulogom Hasana sa rezigniranim osmijehom koji mu ne silazi sa lica, stoji kao moralna vertikala Nurudinu.
Erkić me podsjetio na Tolstojevu ironičnu poruku dubokoj tami Dostojevskog da mora više čitati budističku filozofiju.
Jer Bog jeste dobar ali nije sentimentalan.
IGRA ILI ISKUŠENJE?
Predstava je jedan otvoren vidik. Scena je potpuna u vizuelnoj metafori, skladno potpomognuta muzikom koja prati emociju. Posvuda su zidine koje guše glumca.
Pijesak – sav uvaljan u nj zajedno sa nama histerično ali pomno bira zrnca istine. Taj isti pijesak sipa mu se na glavu kao kakav pješčani sat.
Pitanje za publiku: da li se neko sjetio – ne mogu se zakopati tuneli istorije. Zidine, čitave zgrade naših imaginacija sazdane počivaju na trusovitom tlu. Na pijesku kojeg je na pozornici bilo u obilju.
Bijeli konj – duša je naša visoka i propeta a čovjek je homo viator – putnik iznutra i spolja.
Glave koje se kao u igri „Ne ljuti se, čovječe“ tek tako postavljaju – uklanjaju.
Noževi koji nam gledaju leđa.
SVAKO IMA PRAVO NA SVOJE LOŠE VINO
Glumačka postava tumačena od Rade Kostića (Mula Jusuf), Duška Mazalice (kadija), Ljubiše Savanovića (muftija), Bojana Kolopića (bjegunac), itd. stigla je jasno i glasno da nam kaže kako smo zemlju voljeli premalo. Da smo bili pogrešno hrabri.
Zlatan Vidović konačno poručuje: pojam o čovjeku je udavljen. Sve je ovo iskazano na izrazito moderan način što je ujedno i dokaz cikličnog toka istorije ali i upornog vaskrsavanja umjetnosti.
Do tada molite se da vas zaobiđe ta čaša.
ISPIRANJE SAVJESTI NA RATE
Poigravajući se našom kolektivnom savješću glumačka postava uspjela je u nastojanjima da zajedno sa njima želimo što više produžiti trenutak čiji zadnji čas svakako mora doći.
Mi ćemo otići svojim kućama. I shvatiti da smo pogrešno mislili da je pozorište izgubilo vrijednost. U povratku razmišljati šta sljedeće pogledati?
U Novoj 2021. želim da uklonimo crva skepse koji se uvukao u umjetničku vjeru i redovnije pružamo podršku ovakvim dešavanjima.
Kapa dole režiseru Dejanu Projkovskom.
Aleksandra Marilović
