“Nek mu ona bude kao haljina u koju se oblači i kao pojas koji svagda paše” – Psaltir
U peterburškim novinama jednog dana izašao je natpis kako je mlada žena skočila kroz prozor sa ikonom u njedrima. Dostojevski je odmah shvatio poentu ovog čina – bilo je to samoubistvo sa Bogom.
Opisujući ovu djevojku kao mladu vaspitačicu koja zalaže i poslednje porodične uspomene da bi mogla objaviti oglas da daje časove po kućama. Ovako počinje pripovijetka Krotko jagnje.
Ali, dajući joj dvije rublje, nisam se mogao uzdržati pa sam joj rekao kao sa nekom razdraženošću: „Ja to činim zbog vas…“ Reči „zbog vas“ naročito sam naglasio. Bio sam pakostan. A kad je otišla, najedanput sam se zapitao:
„Zar moj trijumf nad njom vrijedi dvije rublje?“
Otada je sve počelo.
Odmah mu je palo na um da je ona dobra i krotka. Jednog dana odlučila je da donese ikonu. Bogorodica sa djetetom, domaća, porodična, starinska ikona sa pozlaćenim ramom. Opazio je: eto, iako je na rubu propasti, oči joj zasijaju na Geteove riječi.
Iako se odlučuje udati za njega, nije ga mogla varati poluljubavlju, ni četvrtoljubavlju. Zakasnio je svega pet minuta.
Nagla se naprijed, pritisla ikonu na grudi i bacila se s prozora.
Pojam ženske uloge u društvu književnost nam kroz svoju vremensku spiralu pokušava ilustrovati na različite načine.
Maksim Gorki piše kako je žena stalni izvor obnove svih snaga na svijetu. Ona je glavni povod ljepoti i poeziji „i da nema žena vi biste svi mislili samo na piće i živjeli kao stoka.“
Balzak se pita da li ženama više vrijedi prvi ili poslednji poljubac? Njegove junakinje, opet, muževima glavu kite rogovima, izrađenim, poliranim, izvajanim i kneževski iskićenim.
Ćamil Sijarić opisuje razvod braka hodže i hodžinice nakon što joj je tri puta ponovio neku tešku riječ. Te riječi su ostale kao mandal koji turiš preko vrata – pa se s jedne strane nađeš ti a sa druge tvoja žena. Sijarić suptilno opominje, kako nakon razmjene teških riječi jedno drugome, bračni drugovi ne mogu više pripadati niti na ovome ni onom svijetu.
Nikolaj Berđajev navodi kako je Čovjek prvi put dobio svoje ime Čovjek kao pomiješano biće. Prije Eve, Adam je bio bezgrešna djevica – ni muškarac ni žena. Žena je mnogo više priroda a manje čovjek, zaključuje Berđajev.
Danas imamo psihologiju razvrata. U dubljem značenju riječi razvrat leži direktna suprotnost sjedinjavanju. Uočljiv je i primjer – ljubav prema ljubavi umjesto ljubav prema osobi.
Uz pojmove ljubav, hrabrost često stoji i požrtvovanje. Ali gdje stoji zdrava granica požrtvovanja?
Požrtvovanje i lična sudbina doživaljavaju se kao svjetska sudbina.
Ali sindrom žrtve je poremećaj koji je dio nezrelosti osobe. Uz nisko samopouzdanje dolazi do pogrešnih izbora.
TAJANA POTERJAHIN, književnica
Srpsko tradicijsko društvo i patrijarhalni obrazac duboko prožeti hrišćanskim identitetskim oznakama, formirani tako da najcelishodnije odgovore na materijalne uslove života smestili su ženu na značajno i odgovorno mesto unutar zajednice čineći je tihom sveštenicom doma, posvećenom u tajnu majčinstva i održavanja vatre na ognjištu što je uslov opstanka kuće, porodičnog imena, zadruge, sela, države.
Čini se da je danas, povlačeći se pred agresivnom i tendencioznom feminističkom teorijom, naše interesovanje za ženu srpske prošlosti dobilo snažan ideološki predznak koji postaje opšte mesto u govoru o ženskim precima i njihovom društvenom položaju. Tako se ideal požrtvovane Srpkinje, supruge, majke, sestre ili kćerke sve češće definiše kao model prinude. Tako se zapravo ženi naše prošlosti oduzimaju glas, volja i identitet.
Srpska narodna kultura, sa druge strane, ženi pripisuje u tom smislu iste karakteristike ali i dužnosti koje ima i muškarac. Dok se od njega očekuje bespogovorna hrabrost i žrtva u boju (Bolani Dojčin), i tako praktično sve do današnjeg dana, žena oltaru doma i otadžbine prinosi odanost pre svega. Od ljube vojvode Prijezde kojoj narodni pesnik daje glas hrišćanske heroine: (Suze roni Jelica gospođa: “Volim s tobom časno poginuti, Neg’ ljubiti na sramotu Turke; Neću svoju veru izgubiti i časnoga krsta pogaziti.”) do Nadežde Petrović koja umire u ratnoj bolnici lečeći ranjenike, srpska žena uvek je koračala kroz smrt i život rame uz rame sa muškarcem.
Brojni lokaliteti po Srbiji nose imena devojaka i žena koje su za vreme turskog ropstva birale smrt umesto izdaje i sramote, kao Prijezdina ljuba. Nema nijednog razloga da verujemo kako su to činile zbog društvene prinude. Takve tvrdnje su opasne jer praktično oduzimaju ženi etički aparat.
Ipak, najdirljiviji dokaz o tome da je naš narodni duh uvek razumeo i poštovao žensku požrtvovanost i njen presudni značaj za opstanak zajednice izražen je u pesmi „Zidanje Skadra“.
Mr sci LjUBINKA LAZIĆ, dipl. scr.
Tradicionalna rodna podjela rada je takva da je zadatak žena briga za decu, za bolesne, nemoćne i neuke. To su žene, istorijski gledano, činile u porodici, a i u društvu njegujući bolesnike nastradale na ratištima, brinući se o djeci u sirotištima, a takođe i radeći zanimanja kao što su medicinska sestra, učiteljica.
U profesionalizaciji socijalnog rada takođe značajnu ulogu ima žena. Socijalni rad je djelatnost i profesija koja ima svoje začetke u pomažućim i humanitarnim aktivnostima, akcijama crkve i organizacija crvenog krsta. Začetnik profesionalnog, organizovanog, socijalnog rada su upravo žene.
Prva osoba koja su bavila organizovanjem pružanja socijalne zaštite i socijalnim radom s pojedincem, a zatim i specifične edukacije ljudi koji će se baviti socijalnim problemima, siromaštvom i potrebama proizašlim iz socijalnih razlika bila je Meri Ričmond (Mary Richmond, 1861–1928).
Može se postaviti i pitanje da li je zanimanje socijalne radnice produženi dio uloge majke?
U savremenom društvu žene su i dalje zastupljenije u djelatnosti socijalne zaštite, u odnosu na broj muškaraca. Tako je i u Republici Srpskoj situacija takva da je 590 žena, a 184 muškarca zaposleno u centrima za socijalni rad (Republički Zavod za statistiku Republike Srpske, 2020/2021: 64).
Promišljajući o ženi u socijalnom radu bitno je pomenuti i žene koje dolaze u centar za socijalni rad i traže pomoć ili zaštitu. Muškarci i žene, zbog razlika u psihosocijalnim karakteristikama, često imaju različite načine suočavanja sa problemima ili imaju različite potrebe. Naime, muškarci su u porodici češće zaposleni član dok je žena domaćica zadužena za brigu o djeci i domaćinstvu, a u situaciji bračnih konflikata žena se nađe u nepovoljnom finansijskom, a nerijetko i stambenom položaju. To sve za posljedicu ima da žene češće traže pomoć od centra za socijalni rad, da se lakše otvaraju.
Kod žena su od posebnog značaja osjećaj samopoštovanja, osvještenosti na svim nivoima i obrazovanje. To upućuje na činjenice da im trebaju podrška, razumijevanje, pomoć u prepoznavanju i pronalaženju resursa, osnaživanje. Praktično, socijalna zaštita se provodi pružanjem materijalne pomoći, a takođe i raznim oblicima terapije poput zagovaranja, savjetodavanja, individualnog i grupnog rada.
Aleksandra Marilović
Zanimljiv tekst…trebalo bi u srednjim skolama uvesti predavanja na temu uloge zena u zajednici i osnazivanju zene kako bi se sto lakse mogle snaci nakon razvoda, bolesti, gubitka posla i sl. Nisu danasnje djevojke ni slicne nekadasnjim koje se pominju u tekstu..