Aleksandra Marilović: Šta je zapravo tuga?

“Možda je bilo potrebno da se zbilo drugačije, ja ne mogu suditi o tome, biljka na livadi ne zna čemu je poslužila njena prerana smrt”- Ivan Cankar

“Jedne zimske večeri kočijaš Potapov, nakon što je nedavno izgubio sina, svojim konjskim kolima vozi kroz hladnu rusku noć...”

Čitaoče, ovo nije priča o kočijaškom poslu nego o duboko usađenoj tugi koju niko ne želi da čuje. Shvativši da niko nema sluha da sasluša njegovu priču on se na kraju obraća svojoj kobili dok gricka sijeno u štali…

Inspirisana Čehovljevom novelom “Tuga”, koju vam ovim putem toplo preporučujem za hladne jesenje dane, odlučila sam malo ćaskati o navedenom pojmu jer u današnje vrijeme masovne komunikacije privlači pažnju sve veća usamljenost čovjeka.

Ovaj put vam iznosim primjere pojedinaca koje smatram uspješnim na određenom polju a koje sam zamolila da svojim konkretnim primjerom pokušaju dočarati odgovor na pitanje šta je to tuga.

Da li je to korisno ili razarajuće osjećanje?
Može li nekada da posluži kao pogonsko gorivo?

A sada, da ne pričam opšta mjesta, osvrt na ovu temu neka nam osvijetle različiti uglovi našeg društva:

STEFAN STEFANOVIĆ, pravnik i autor jedne drame

Tuga je ne biti svoj, autentičan, originilan i istinit, pa makar to bilo i pogrešno. Tuga je tehnokratsko robovanje, tuga je otuđenost, tuga je slepilo duha, tuga su oholi starci, tuga su promašeni mladi.

IVANA MILINČIĆ, operska pjevačica

Najveća tuga koju sam vjerovatno ikad osjetila je proizašla iz gubitka vrlo važne osobe u mom životu. Tada se sve drugo zamaglilo, utihnulo i ostalo je samo sjećanje, ali nekako živo, opipljivo, stvarnije nego kada je bio živ. Trebalo je da prođe određeni period da vrijeme ponovo počne da teče i da osjetim potrebu da tu tugu izrazim, kako jedino umijem, kroz umjetnost. Onda je tuga postala stumulans, nešto iz čega se rodilo nešto novo, novi izražaj, nova kompozicija. Možda to zapravo niko nije doživio tako emotivno kao ja, ali je muzika u tom trenutku bila lijek. Proslo je vrijeme i tuge zbog gubitka više nema, samo su melanholija i ljubav vječni.

MIRJANA BULATOVIĆ, pjesnikinja i prevodilac sa ruskog jezika

Tuga je pogonsko gorivo u potrazi za Bogom. Kada sveti Nikolaj Žički kaže kako je velika tuga grešna, zapravo je rekao: gdje je tuga velika, vjera je mala. Rastimo u vjeri i smanjujmo veliku tugu, pretvarajmo je u malu, neka ostane samo začin života.

LANA NIKOLIĆ, master profesor jezika i književnosti; Radio Beograd 202, voditelj;

Tuga je za mene vrlo posebna i bliska emocija, često je osećam i vremenom sam naučila da se ne borim protiv nje. Živimo u društvu gde se jako potencira sreća i zaboravlja se podjednaka važnost tuge kao iskustva od kog čovek ne treba da beži. U stvaralačkom iskustvu tuga me uvek inspiriše više nego sreća, sreća je poletna i neukrotiva ali difuzna, a tuga je nekakvo sveobuhvatno osećanje koje na potpuno drugačiji način prožima biće, rekla bih i dublji.

DAJANA PETROVIĆ, vjeroučiteljica (hm…višestruko kreativna)

Tuga je oduvek bila kreativni pokretač moga poetskog, crtačkog i muzičkog bića. Bivstvujem u sve tri tužne doline, s tim što poezije nema kada sam bezbrižna. Može se reći da priželjkujem tugu… Međutim, nada je učinila čudo. Poezija je propevala, pa se tuga tim dvojakim štapom nade pretvarala u utešitelja. Crtam u bezbrižnom međuvremenu. Kratkog sam crtačkog daha. Jer tuga je moćna ali je još uvek nadmoćnija umetnost poetsko muzičkog nadanja i borbe, makar ona bila i melanholična. Bitno je da je kreativna, Hristolika.

GORDANA SIMIĆ, direktor vrtića “Trol”

Ova žuta glava i nije tako svojeglava kako se čini. I ne, nije ona baš uvijek tako žuta i sjajna. Šta bih ja da nije moje tuge? Ne bih pisala, ne bih drhtala, ne bih te živjela ljubavi!

I na koncu, mišljenje psihologa

MAJA STOJAKOVIĆ, master psihologije

Sastavni dio života jesu lijepi i ružni događaji, te su tako prijatne i neprijatne emocije znak da smo svjesni dešavanja, znak da smo mentalno zdravi i nijedna emocija ne nastaje bez razloga. Svaka emocija ima određenu funkciju. Način na koji ćemo ispoljavati emocije učimo kroz proces socijalizacije. Veoma često se uči, usvaja kao nepisano pravilo da je ispoljavanje tuge nepoželjno, da je to znak da smo „slabi“ i slično. Naprotiv, ona je samo znak da smo mentalno zdravi, ukoliko se javlja kao reakcija na neki gubitak ili neuspjeh. Tuga je pomoćnik u povratku na funkcionisanje u novonastaloj realnosti, takvoj kakva jeste. Ko bi inače dao „uputstva“ orgnizmu kako da se ponaša u obrađivanju realnosti koja nam se ne sviđa, ako ne tuga. Načina da ispoljimo tugu postoji beskonačno, kako socijalno prihvatljivih, tako i socijalno neprihvatljivih i njih učimo, posmatrajući i oponašajući druge kreiramo na kraju sopstvene načine ispoljavanja tuge. Negiranje tuge ravno je negranju stvarnosti.

Kako filozofija odgovara na isto pitanje?

FRIDRIH NIČE, njemački filozof

Ne očekujte da ću vas pozvati na istu usamljenosti. Jer onaj koji se zaputi sopstvenim stazama, ne sreće nikoga.

Hayao Miyazaki, režiser

Čist primjer sublimiranja ovog osjećanja nudim vam preporukom dugometražnog animiranog filma “Moj komšija Totoro” navedenog japanskog režisera. Čist alhemičar likova, ovaj režiser, u djetinjstvu proživljava majčinu ozbiljnu bolest. Doktori joj dijagnostifikuju Pottovu bolest, spinalnu tuberkulozu. Dječak se brinuo o svojoj majci i kada su svi doktori samo slegnuli ramenima i poslali je kući na brigu porodici ona je čudom ustala. Ovaj animirani film putem simbola portretiše bijeg djece od problema (bolest majke) u svijet mašte.

A ja?

Nakon 33. zime moj pogled na život postaje trezven i polako analitički prolazim pored svih onih kamena krajputaša u životu. Iako pišem nikada ne pronalazim prave riječi za prijatelja koji je tužan. Vjerujem da kazati nekome da ne bude tužan isto je što i reći vatri da ne gori.

Dok sam pisala o ovoj temi nisam mogla a da se ne sjetim starog germanskog predanja po kome je lik čovjeka nastao iz dodira vrelog vazduha sa injem. Kada je ono počelo da kaplje nastalo je biće koje je imalo lik čovjeka. Nas bruse dobri i loši dani. Trebalo bi već jednom povjerovati ovome jedinom svijetu koji nas se tiče jer nemamo drugoga…

A tuga je ništa drugo do uzvik čovjeka u hladnoj noći koji kočijašu (životu u svome toku) uzvikuje stasno: „Kočijašu u kazino!”

Da li će tamo dobiti ili izgubiti zavisi od mudrog izbora njegovih ulaganja te ponuđenih karata života.

„Kada sam bio dete, primetih da na mome dlanu ne postoji linija sreće, pa sam uzeo očevu britvu i napravio onakvu kakvu sam hteo…“ – Korto Maltize.

Aleksandra Marilović, književnica