Boro Jokanić iz Drijenа ostvario je želju iz mladosti da napravi svoju vodenicu gdje bi mlio žito, ali i imao mjesto za uživanje sa porodicom i prijateljima.
– Od malena sam kod vode nešto radio, to je bila moja prva igračka i ljubav, riječi su šezdesetdevetogodišnjeg Jokanića, za Glas Srpske, čija se vodenica nalazi pokraj puta Derventa–Kalenderovci.
Jokanićeva vodenica, koja je u funkciji od 2019. godine, tokom sedam dana može samljeti 500 kilograma, ali Boro priznaje da ne može zadovoljiti sve potrebe i zahtjeve ljudi.
– Nisam se vodio ekonomskom računicom, već da ostvarim mladalački san ili želju, kaže Jokanić.
Ovaj penzioner navodi da je nekada vodenica na rijeci Ukrini bilo mnogo više.
– Ranije se bez vodenica nije mogao zamisliti život, mnogima je bila i glavni izvor prihoda, mjesto sastajanja i druženja. Ranije je rad bio unosan, a danas je samo hob, priča Jokanić.
On ističe da vodenici dolaze mnoge generacije, što mu ispunjava dušu, a podršku ima i od svih članova porodice.
– Brašno izlazi hladno. Sve mora biti čisto i zaštićeno od dolaska glodara. U ponudi imam kukuruz bijeli za prehranu, stara sjemena žutog koja su već izumrla i crveni kukuruz za dijabetičare, zatim pšenicu, heljdu i raž, napominje Jokanić.
DJED I STRIC IMALI VODENICU
Zbog odlaska ljudi iz sela, ugašene su gotovo sve vodenice na Ukrini.
– Djed je davno imao vodenicu i ostali su tragovi od nje. Sjećam se toga, i stric je imao. Bio sam više od 30 godina u inostranstvu, ali ovdje je raj. Čovjek se odmori, nekoga sretne, brže prođe vrijeme, priča Boro.
Supruga Milanka ističe da nastoji da mu bude podrška i da se snalaze da održe vodenicu u životu.
– Suprug je ranije dosta obilazio vodenice, možda u početku nisam bila baš za, ali sada je to prošlo, naš mali raj, zadovoljni smo. Svako ima svoj dio posla i nešto održava. Dosta ljudi kaže da je ukus brašna sa vodenice ljepši, miriše kad se samelje, kao kokice kada se prave, navodi Milanka.
PRIČE I PREDANjA
Za vodenice se oduvijek vežu razne priče ili predanja, kao što je pojava vila ili zabrana dolaska na vodenicu u ponoć ili “u kasne sate”.
– Oduvijek je bilo raznih priča i svako vjeruje na svoj način. Nisam imao potrebu da prenoćim u vodenici jer sam tri kilometra od kuće, a ranije je to bilo normalno. Pričalo se da u vodenici znaju boraviti vile, da se znao točak sam zaustaviti noću ili vodenica sama krene da melje žito, da se čuju razni zvuci, kaže Jokanić i kroz šalu dodaje da po danu i on čuje zvuke, ali od žaba iz potoka i ptica sa obližnjih krošnji.
Glas Srpske
