Braća Branislav i Perica Babić iz Crnče gotovo trideset godina se bave lovom. Kažu da je lov neodvojiv dio njih i neizostavan segment života, koji ih ispunjava, a isključivo su sportski lovci jer su im bitni druženje i psi, dok je ulov na posljednjem mjestu. Takođe, lov je njihova porodična tradicija, jer im je i otac bio lovac. Sticajem okolnosti otišli su u Italiju, gdje i danas žive, a tamo su upoznali novu dimenziju lovstva.
– Ovdje smo se zasitili jedne vrste lova, a tamo smo naišli na novi izazov, novi vid lova koji ovdje nije bio zastupljen, a radi se o lovu ptica. Naši ljudi love samo fazane i to je to. Mi smo počeli i ovdje, kao i tamo, da lovimo prepelicu, potom i šumsku šljuku, koje su najveća porodica koka kod nas. Interesantna je to ptica, neobična, specifična i jako teška za lov. U tome i jest draž lova, što je teže, to je interesantnije, kažu Babići.
Lov uvijek podrazumijeva i pse, koji su njima na prvom mjestu, jer im pomažu da se ostvare u onome što ih posebno ispunjava. Tako su i oni uvijek imali lovačke pse raznih pasmina. Prije odlaska imalu su goniče, a tamo su prije više od deset godina preko prijatelja došli do ptičara, engleskog setera. Tamo su ih obučavali i naučili ih prve korake, a posvećivali su im vrijeme prije odlaska na posao. Kažu da je to izuzetno lijepa i dobra rasa, interesantna i odana čovjeku, koju je nemoguće ne zavoljeti.
Zbog toga su počeli da ih razmnožavaju i danas ih imaju osam.
– S ljubimcem se treba družiti, a on će vam dati sve od sebe. Što se više družimo, oni su bolji i odaniji. Kada smo počeli da lovimo ptice, krenula je i obuka pasa. Najprije smo ih u Italiji obučavali, radili s njima i trenirali. Košta to dosta, jako je zahtjevno, ali ako čovjek nešto voli, uvijek nađe i vremena i sredstava da se to njeguje. Brinemo o njihovom zdravlju i pružamo im punu njegu. Ostvariti kontakt između psa i mene, koji se ne sporazumijevamo istim jezikom, je nešto neopisivo, a ja znam da se nas dvojica razumijemo samo pogledima, govori Perica i dodaje da ga raduje što ljudi u posljednje vrijeme posvećuju više pažnje svojim ljubimcima, bilo da se radi o lovačkim ili kućnim.
Ništa manje oduševljen svojim ljubimcima nije ni Branislav, koji sada ne bi mogao da zamisli život bez setera. Raduje ga činjenica da polako sazrijeva svijest kod naših ljudi da pas nije životinja, nego drug i član porodice, kao i da se pojavilo mnogo raznih vrsta ptičara, a zaživjele su i izložbe rasnih pasa i posvećuje se pažnja urođenim osobinama. Ni trenutka ne žali što je ustajao po dva ili tri sata ranije kako bi im pružio ono što im je trebalo, a nakon toga odlazio na posao.
– Svako jutro u junu, kad je sezona, kupovali smo prepelice i ustajali u četiri sata iza ponoći i do šest sati trenirali s njima. Poslije toga, vraćamo se kući i spremamo za posao, ali li rezultat je vidljiv. Takođe, kupam ih, mazim, šišam, posvećujem pažnju i radim sve kako bi njihov život bio bolji, a moj je bolji s njima. Italijani, od kojih smo mi učili, nisu mogli da vjeruju koliko smo dobar posao napravili i sa kojim uspjehom, priča Branislav.
Od kada su ih doveli u Crnču, o njima brine majka Marica, koja je i sama, kada je vidjela koliko njeni sinovi vole te pse, počela da gradi poseban odnos s psima. O ljepoti tih pasa govore i priznanja. Gdje god se pojave, ljudi ih primijete i oduševe se, a tako je i sa stručnjacima. Na prošlogodišnjoj manifestaciji otvaranja lovne sezone u Crnči, prvi put izveli su pse na izložbu. Svih pet pokazanih pasa ocijenjeni su odličnim, a Branislavov pas je pobijedio i proglašen najljepšim.
– Ta dva pehara koja sam dobio su mi draži nego bilo šta drugo, ali moram reći da mi je žao što se sve te manifestacije održavaju kada mi nismo tu. Da imamo mogućnost, sigurno bismo ih predstavljali tada. Imamo jednu ženku sedam godina, mužjaka od devet godina i sa sigurnošću kažem da su oni šampioni, a bez ikakvih ustezanja smio bih ih odvesti na bilo kakvu utakmicu ili takmičenje. To kod nas još nije zaživjelo, ali smo u Italiji učestvovalo na mnogo utakmica. Iako naše pse možemo da prodamo, ne želimo da ih unovčimo. Prevelika je to ljubav i nema cijene po kojoj bi je se odrekli, ističe Branislav i dodaje da je cijela porodica bila ponosna zbog priznanja.
Zbog svega toga, ne čudi što od otvaranja lovne sezone do kraja novembra, svaki vikend dolaze iz Italije. Nije im mrsko da na put krenu poslije posla, kako bi dva dana mogli uživati u lovu šumske šljuke.
Engleski seteri na cijeni kod lovaca
Engleski seteri na ovom području nisu na cijeni, ali se dobro istreniran pas u Italiji može prodati i za 4.000 evra. I pored toga, Babići ne žele da ih prodaju i uzgajaju ih isključivo iz ljubavi. Seter je izuzetno prihvatljiva vrsta psa, miroljubiv je i bezopasan za djecu i okolinu, pa ima ljudi i koji ih drže kao kućne ljubimce. Takođe su veoma poslušni, što i ne čudi jer su naši psi sa urođenim osobinama. U stanju su da, kada markiraju pticu koju lovimo, nas čekaju po sat ili dva, bez mrdanja s mjesta. To su bića koja čovjek mora imati, da bi mogao da shvati taj odnos, a ja znam šta mi moj pas misli kada me gleda u oči, dodaje Branislav.
Danka Zemunović – Derventski list
