Danas je, kažu, moderno vrijeme, pa su i neke nove pošasti udarile na narod. Infarkti i psihonervoze prisutne su čak i kod najmlađih uzrasta, da se ne govori o starijima i onima koji su se tu zadesili kada je „grmjelo“.
Niko ne proučava niti vodi neku statistiku, ali je vidljivo da oni koji se na ovim terenima nisu nalazili u vrijeme kada je život vrijedio koliko jedna slamka ne pate od takvih bolesti ili su barem kod njih manje prisutne.
U toj zbrci sa vremenom i prostorom zaboravljaju se obične ljudske vrline i toplina čovječijih duša u susretima. Malo je veselih i razdraganih lica i običnih događaja i radosti. I oko sebe ne vidimo sve što se događa. Sve postaje tako uvjerljivo kao da treba da bude tako. Ništa nam ne smeta: ni loše postavljeni kontejner za smeće, ni prljavi autobusi, ni nemarnost i drčnost državnih službenika, ni loš rezultat naših sportskih pulena. Sve postaje normalno. Prijatelji i poznanici, koji iznenadno odlaze prerano, tiho nestaju kao da ih nije ni bilo. Brzo se sve zaboravlja. Lijepa vremena bivaju prošlost.
Tek kada prođemo ulicom, sokakom, zaseokom, proplankom, bude se uspomene na događaje i susrete kojih više nema. Staze i putevi zarasli. Njima više niko i ne prolazi. Tu i tamo, kao feniks iz pepela, preko noći iznikne neka zgrada, koja iznenadi prolaznika. On ostaje iznenađen i zbunjen, sa pitanjem bez odgovora: otkuda i čije je to tu pred njegovim nosom.
Pa i stare zgrade, koje kao oronuli panjevi propadaju, tek u prolazu nagovijeste da se tu nekada nešto događalo. Obični prolaznik i ne primijeti da je na krovu te zgrade u kojoj niko ne stanuje izraslo drvo. Ni cigle, crijepovi, otpali oluci i slivnici na pobuđuju pažnju prolaznika.
Bokorova kuća, nekada vlasništvo nekog Bokora, bila je, kažu, važna u prošlosti. Tu je onomad bila smještena OZN-a, koja je morala „sve da dozna“, pa neke ustanove, pa stanovi za ljude, a i sada se dobro drži. Njeni podrumi, koji su bili nekada kazamati u ispletenoj paučini i prašini, mogli bi da ispričaju mnogo interesantnih priča iz prošlosti o patnjama zatočenih. Danas ta zgrada izgleda sablasno. Breze, koje su na krovu iznikle i odrasle, kao da govore o postojanju i kretanju svega u krug i u najtežim vremenima.
Valjda će i ljudi nadvladati sadašnja iskušenja i vratiti se onim iskonskim vrijednostima koje čovjeka čine čovjekom.
Savko Pećić Pesa
