Sir Artur Evans (Arthur Evans) prvenstveno je poznat kao slavni engleski arheolog koji je otkopao ostatke tzv. minojske kulture na grčkom ostrvu Kreti (koju je on tako nazvao po slavnom kralju Minosu, oko čijih je velikih građevina grčka mitologija isplela priču o minotauru i labirintu u Knososu). Ipak, prije tog poduhvata Evans je sa bratom, tri godine prije austrougarske okupacije, pješke prošao Bosnom i svoje vrijedne zapise objavio u knjizi „Kroz Bosnu i Hercegovinu u vrijeme pobune 1875“. Boravio je u Derventi, potom pješaćio do Doboja, te prošao kroz Modran, Foču i Rudanku…
Putnici Englezi su došli iz Bosanskog Broda, gdje im je brodski mudir dao jednog zaptiju (stražara) za pratnju do Dervente.
…Dalje smo se uspinjali divnom stazom, prelazili preko sjenokosa i sredinom polja obraslog bujnim kukuruzom, kroz hrastove šume i, što je bilo još najčudnije, kroz šume šljivika, koje su bile natovarene sitnim i zelenim plodom. Tu i tamo, pored lijepih zelenih seoskih ograda, živice su nas čašćavale izobiljem kupina i njihova veličina je dokazivala plodnost zemlje…
Pri zalasku sunca odmarali smo se kraj male kolibe na obali Ukrine u društvu jedne grupe hrišćanskih seljaka. Tu smo se gostili crnom kafom i platili smo četvrtinu penija za jednu malu šolju.
Ovdje je neposredno preko Ukrine postavljena vodenica najprimitivnije konstrukcije. Ove su vodcnice svuda iste širom Bosne, a ima ih i u Hrvatskoj.
Seljaci su ovde većinom pripadnici pravoslavne crkve. Ljudi nose crvene i crne turbane, poširok beli laneni ogrtač, kao i Hrvati, i imaju kitu od grubog gaitana, što smo već primetili u Slavoniji. Kožni pojas obavija se nekoliko puta oko pasa i služi kao džep za pušački pribor. Pantalone su opuštene i široke, kao i kod Hrvata, i ponegdje skupljene oko listova. Kosu ponekad upliću na tjemenu, pa im u dva zamršena pramena pada dole. Teme glave briju kao i Turci. Žene su odjevene u lake košulje i kecelje, mnogo slične hrvatskim i slavonskim, ali kose upću kao i ljudi, samo u jednu pletenicu. Na glavi imaju bijelu maramu, koju namještaju na poseban način i ukrašavaju sa jedne strane kićankom sličnom cvijetu. I redovno nose sprijeda dve radne kecelje, jednu suviše crnu sa dugom kitom.
Žene pravoslavne vjere nose odeću izvezenu plavim koncem. Rimokatoličke u ovom kraju, inače se oblače kao i pravoslavne, a razlikuju se od ovih jer ukrašavaju svoju nošnju crvenim koncem.
Tako katolici, stvarno, nazivaju Hrista „Krist“, a sebe „kršćani“, dok pravoslavni govore „Hrist“, a sebe nazivaju imenom »hrišćani«. Na taj način je u Bosni slovo “H” znak raspoznavanja. Pravoslavni upotrebljavaju Ćirilovu azbuku i poznati su kao Srbi, pravoslavni hrišćani, to jest „ortodoksm“. Ovi drugi gledaju na ćirilicu kao na vražju zamku i daleko su od toga da traže prijateljstvo sa narodom oslobođene Srbije, pa čak nazivaju sebe Latinima — „latinskim“ — jer je, izgleda, uvek težnja romanista da gurnu patriotske interese u pozadinu.
Hrišćani se oblače kao i okolni Turci ili, bolje reći, kao siromašna bosanski muslimani. Nisu se oni mnogo odvojili od svoje stare slovenske nošnje. Ovde se turski građani pojavljuju u zatvoreno plavim šalvarama i u orijentalnim prslucima, dok se turski seljaci od okolnih hrišćana raziikuju jedino time što vole bele turbane.
Ponovo smo prešli rečicu Ukrinu preko brane (vjerovatno u Beglucima) koja je povećava vodenu snagu turbine. Tako smo opet izbili na put, i to skoro pred sam ulaz u Derventu, gdje ćemo prenočiti. Slikovito ukrašena sa dva visoka minareta, Derventa se uzdizala ispred nas na uzvišenju iznad rijeke. Zaptija nas je ovde prvo odveo u kajmakamov konak, kod ličnosti većeg ranga nego što je mudir. Ovde smo pokušali da gostionicu zamjenimo službenom rezidencijom. Raspitivali smo se kod našeg Bosanca zaptije kako bismo došli do večere, ali ove indiskretne pokušaje prekinuo je službeni zahtev za našu »Bujuruldu«. U konaku su zadržani naši pasoši da bi ih vlasti preko noći lakše pregledale, a mi smo poslije našli pravi han. Gore u sobi na spratu nalazilo se nekoliko komoda, asure i ćilima, koji su bili rašireni preko divana. On je služio kao krevet i sedište.
Tu smo ubrzo večerali »a la Bosniaque«. Naš je jelovnik sadržavao malo toplog mleka, jedno piće, okrugli kolač hleba. Iako suv i skoro kiseo, hleb je bio bolji od onog crnog hleba na koji se nailazi u njemačkim selima. Dobili smo i nešto meda i običnu crnu kafu. Sve je to postavljeno ispred nas u klasičnoj bakarnoj posudi, na okruglom poslužavniku od istog metala, na tepsiji, kako je to običajno u Turskoj.
Domaćin je govorio talijanski. Tu smo našli jednog vrlo prijatnog njemačkog Jevrejina, koji je poslužio kao tumač, a dao nam je potrebno obaveštenje o okolini. On nam je rekao da Derventa ima 2.000 stanovnika, da četrdeset procenata pripada pravoslavnoj crkvi, a ostali su, većinom, muslimani. Ovde nema domaćih novina, ali se vijest o pobuni u Hercegovini širila kod hrišćana preko pravoslavnih sveštenika. Rekli su nam i to da je raja ovde toliko satrvena da i ne pomišlja na ustanak.
S nama se u istom odeljenju nalazio i neki imam, muslimanski sveštenik. Večerao je tu, nasuprot nas, iz drugog poslužavnika, ali tek pošto je vrlo »religiozno« oprao ruke. Svešteno lice spavalo je mnnogo bolje od nas, nenaviknutih na ove turske štenare i njihove goste. I nismo bili ni malo ožalošćeni sljedećeg jutra kada je naš prijatelj Jevrejin došao i rekao da banjolučki paša želi da mu ukažemo pažnju našom posjetom konaku.
Starog džentlmena našli smo gde sedi na divanu koji je raskošnije izgledao od svih koje smo dotle videli. Pored njega su sjedela i dva druga visoka predstavnika: mutefarif, vjerovatno banjolučki, i kajmakam derventski. Dvije stolice su donijete za “Evropejce”.
Posle učtivog raspitivanja o našem putovanju, paša nam je predao prijateljsku poruku za našeg konzula i odredio svog omiljenog zaptiju da nas prati na putu sljedećeg dana. Naročito mu je naredio da nas u svemu sluša, da čeka tamo gdje se mi zadržimo i da spava tamo gdje mi budemo spavali. Njegova ekselencija je bila tako vesela i debela ličnost kao da je uvek jela i, u sivom evropskom odelu, sa engleski odmjerenim načinom govora, dobroćudnog i veselog lica i zdravog humora, on je mnogo više podsećao na našeg seoskog plemića i lovca nego na Turčina. I pored životnih epizoda, Ali-Riza-paša je istorijska ličnost, ali opet je više mirisao na divan nego na lovački sport.
Započeo je karijeru kao vojnik, ali je brzo uvideo da megdani ne odgovaraju njegovoj prirodi i da su mu nervi bolje adaptirani za mirne umjetnosti. Došavši u dodir sa Rusima blizu Karsa, on je jednostavno pobjegao, a da bi nesreća bila veća, pobegli su i njegovi ljudi, te je otpušten iz vojske. Naknadno, on se opravdao i, prema tome, prirodno, postao dobitnikom turskih počasti.
Tokom vremena postao je paša i dobio je lukrativni položaj u Banjaluci. Iako nesposoban da potpiše svoje ime, on tu čuva svoj položaj dajući teška mita, naizmenično, čas Stambolu, čas Sarajevu. Na divanu već davno vlada »arcanum imperi«, a što je službenik nesposobniji, njegov je tribut podmićivanja sve veći. U ovom momentu paša je bio zauzet sakupljanjem trupa, koje će, kako se govori, biti upotrebljene protiv hercegovačkih pobunjenika. Ali zašto se vojska sakuplja u Banjaluci, tom udaljenom uglu Bosne?
Napustili smo konak i prošetali ulicama Dervente i vidjeli slagališta robe, koja bi se mogla razdijeliti na dvije vrste: orijentalnu i englesku. Mnogo mančesterske robe, šefildskih noževa, kašika i drugih potrebnih predmeta stiglo je ovamo iz Engleske preko Trsta. U hanu, u našoj sobi, našli smo, stvarno, četku za kosu s oznakom engleskog proizvođača.
Pored šljivovice, koju proizvodi svaka kolibica, suve šljive su glavni proizvod Dervente i njezine okolice. Ove šljive rastu specijalno u Posavini, predjelu Bosne koji je orubljen Savom. Šljive čine glavni predmet izvoza ove pokrajine i daju godišnji prihod od približno 40.000 lira, a to je skoro osmina njezina ukupnog izvoza. Transportuju se Savom, a u Trstu se pakuju u drvene sanduke i odatle stižu do tržišta Zapada, gdje se bosanske šljive, slabije kvalitete, prodaju pod imenom francuskih.
Od Dervente do Modrana
Napustili smo Derventu u 8,30 i prošli pored ruševina staroga grada. Tu se još vide samo tragovi dviju zidina i dviju džamija. Osobito su razorene gradske zidine i jedna džamija. Put nas vodi kroz lijep predjel, preko valovitih brda koja razdvajaju dolinu Save i Bosne. Iza ovih brda vide se u savršeno čistom zraku boje jorgovana konture ponositih planinskih vijenaca. Između brda često nailazimo na udoline i tu nam se otkriva bogata Posavina, raširena ondje u daljini do tamnih obrisa šume i žitorodnih polja.
Nismo se stalno držali puta, već smo ponegdje skretali prijekim i sporednim stazama i to većinom kroz predjel s rijetkim, razbacanim i međusobno udaljenim kolibicama i zalutalim kukuruzovim površinama.
Predjel dalje imao je sve divljiji izgled. Prošli smo kroz osamljenu i zakržljalu hrastovu šumu i dalje naprijed preko dugih pojasa otvorene zemlje, udolina sličnih jezeru, ispod šume orahovih stabala, povijenih pod nježnim zagrljajima divlje loze.
Ali kako je sve to bilo neobično lijepo i raznovrsno! Tužne smreke razigravalo je jato svijetlih leptirova – azurnoplavih, mrkožutih, srebrnasto bijelih, crnih i sjajnih kao biser; veličanstvene laste kružile su u kratim letovima i plovile dalje zrakom uzgibanim letom njihovih krila. Čitava priroda upija nektar koji tropsko sunce destilira iz mora vrijesa i paprati, a zrak je već potpuno zasićen nekom suptilnom parom.
No, leptiri nisu osjećali umor, jer nisu imali na leđima rančeve! I vrlo smo se obradovali što smo se mogli za trenutak skloniti od jake podnevne žege pod krovom maloga hana, koji se zvao Modran. Tu smo se odmorili i osvježili kavom i lubenicom.
Ručak u Foči
Poslije smo prešli uzani pojas zemlje gdje su hrastovi ustupali mjesto zakržljalim bukvama. Pored puta vidjeli smo dva mala nadgrobna kamena. „Hajdučki grobovi!“, izustio je naš zaptija. Na jednom je bio uklesan latinski a na drugom pravoslavni križ. Ovo su, dakle, hrišćanski grobovi. Ali, kakvu su sudbinu dočekali ovi ovdje poginuli? Jesu li prešli u razbojnike da bi ispravili nepodnošljive nepravde?
Ili su, možda, bili žrtve nekog nasilja? U Bosni se poginuli sahranjuju redovito pored puta, ondje gdje su i pali. Ovdje su i drugi glavni putovi često obilježeni takvim spomenicima. Ove nagrobne ploče su stare i bez natpisa.
Sreli smo, dalje, karavan konja, teško natovaren balama, koji se, kao i sve drugo u Bosni, kretao puževim korakom. Dalje smo na desnoj strani doline naišli na udaljeno i razbacano selo Foka (Foča!) i tu primijetili katoličku crkvu. Selo kao da se zagnjurilo i zaklonilo podalje od glavnog puta. Jedna samo kolibica bila je bliže i u njezino malo dvorište uveo nas je zaptija, s namjerom da nabavimo malo hrane.
Ovdje smo našli ženu hrišćanku s malim djetetom. Iznijela je odmah dva već istrošena komada ćilima da bismo sjeli na njih pred kolibicom i svesrdno je nastojala da nam pripremi što bolje jelo. Žurno je pred nas iznijela nekoliko pečenih klipova kukuruza, pet kuhanih jaja, malo kiselog mlijeka, nekoliko skoro zelenih šljiva i malo kukuruznog i raženog kruha. Za sve ovo naplatila je samo jedan groš ili nešto oko dva penija i veoma se iznenadila kad smo taj iznos utrostručili.
Nemoguće je opisati bijedu kolibice i njezine okoline, iscrpljenu majku i siroto zamazano dijete, jedva nešto bolje odjeveno danas nego onoga dana kad je došlo na svijet. Sve je u kući najbjednije. Pod je od zemlje, a nekoliko kamenova u sredini drže vatru na ognjištu. Iznad vatre obješen je kukast komad drveta i o njemu visi kotao. Jedan mali otvor na krovu služi za izlazak dima, koji je prekrio čađom drvene zidove jednako kao i unutašnjost dimnjaka. Neka niska pregrada je zaklanjala ležaj. U kolibici nije moglo biti svjetla, jer je ono ulazilo jedino kroz vrata, a oni dronjci rašireni za nas vani bili su jedini namještaj.
Uz kolibicu se nalazila mala šupa, u kojoj nam se pričinilo da ima krava, prostor za kokoši i hrpica kukuruza. Ali, koliko malo pripadne raji od nog što obradi vidi se iz veličine koša, koji je ustvari samo ispletena korpa. Međutim, neopisiva i izrazita oskudica bila je najjače izražena istrošenim odijelima, sada obješenim preko ograde. To su bili dronjci bez oblika! Poslije ovog nismo se mnogo čudili što je ostatak hrišćanskog sela toliko udaljen od susjednog puta.
Dalje, prema Doboju
Napustili smo ovaj dom bijede i zatim se spuštali u dolinu Bosne niz stazu čiji su rubovi sijali divnim purpurnim grančicama i preljevima veličanstvene boje divlje loze! Oko pet sati stigli smo do malog hana zvanog Radaka (Rudanka?!), koji je udaljen jedan sat od Doboja. Ondje smo svratili i naišli istu udobnost kao i prošle noći.
Zaptija nas je mnogo zabavljao, jer je pokazivao religiozne skrupule protiveći se tome da uzme seljačko kiselo vino, koje se ovdje može dobiti, ali je zato pio obilne gutljaje rakije, a nije se protivio ni rumu. Međutim, u Doboju, gdje smo dobili crveno slavonsko vino, nestale su odmah sve skrupule…
Odlomak iz knjige „Kroz Bosnu i Hercegovinu u vrijeme pobune 1875“
