Porodični dom porodice Asentić u Miškovcima je ispunjen dječjim glasovima, izvornom pjesmom i veselim zvucima šargije.
Braća Asentići, Lazar, Gavrilo i Dušan, s ponosom čuvaju tradiciju derventskog kraja, a kako su istakli u razgovoru za “Nezavisne novine”, škola ne ispašta zbog ljubavi prema folkloru i izvornoj pjesmi.
Braća Asentići pohađaju Osnovnu školu “19. april” u Agićima, učenici su sedmog, četvrtog i prvog razreda, a Lazar i Gavrilo su članovi folklornog ansambla Kulturno-umjetničkog društva mladih “Bosiljak”, kao i školske folklorne sekcije, čiji je član i najmlađi Dušan.
Ljubav prema izvornoj pjesmi i šargiji prvo se rodila kod dvanaestogodišnjeg Lazara, koji je prije nekoliko godina prvi put čuo zvuke šargije i od tog trenutka znao da će muzika biti njegov životni put.
– Sve je počelo kada je na slavi tetkin drug Vladan Jeftić zasvirao na šargiji. Imao sam devet godina, i kako sam čuo zvuk šargije, svidio mi se, pa sam zamolio Vladana i ja da sviram. Pokazao mi je najosnovnije kolo, i kada je vidio da imam smisla za šargiju, odlučio je da me nastavi obučavati. Posvetio mi je vremena i prenio svoje znanje, rekao je da sam tehnike upijao kao spužva. Od njega sam dobio prvu šargiju, a sada ih imam pet, objašnjava Lazar i dodaje da sada časove pohađa kod nastavnika iz Zagreba, koji jednom u tri mjeseca dolazi u Derventu.
– Nije baš lako svirati šargiju, prvo se mora naučiti kako pravilno držati instrument i da nađeš svoj stav. Nakon toga uči se takt, pa lakše vježbe, brže i kraće pjesme, kola. Ja konkretno nemam pjesmu ili kolo koje bih mogao izdvojiti, volim sve da sviram, objašnjava Lazar i dodaje da bi volio da nauči svirati i violinu.
Brzo se u Derventi pročulo za talenat mladog Lazara, pa je nastupao i u spotu poznate derventske izvorne grupe “Mara i derventske lole”.
“I tada je Vladan bio inicijator svega, sa mnom je otišao na snimanje spota, upoznali smo Maru, nakon čega smo snimili i reklamu. Bilo je to jedno lijepo iskustvo”, kaže sa osmijehom Lazar.
Njegova mlađa braća Gavrilo i Dušan zasad znaju samo osnove sviranja šargije, pa bratov bogat repertoar prate izvornom pjesmom.
– Učestvovali smo u mnogobrojnim humanitarnim akcijama po gradu, na bazarima, školskim priredbama, a nedavno smo sa školskom folklornom sekcijom učestvovali na Republičkoj smotri folklornog stvaralaštva učenika osnovnih škola i naša ekipa je osvojila nagradu za ‘najbolji scenski nastup’. Nastupali smo prije nekoliko godina i na humanitarnoj akciji ‘S ljubavlju hrabrim srcima’, a sviramo i pjevamo i na raznim slavljima, vjenčanjima, objašnjava Lazar i kaže da je sa svojom šargijom već počeo da zarađuje i kući donosi bakšiš.
Ističe da je jako bitno imati kvalitetan instrument, ali i da kvalitet košta.
– Ja sam dugo bio u potrazi za kvalitetnom šargijom, jer dobar instument nije jeftin. Šargija koju sada koristim koštala je oko 400 KM i zahvalan sam roditeljima što su mi je kupili, kaže mladi šargijaš i dodaje da će se nastaviti baviti folklorom.
– Posjetio sam mnoge gradove i zemlje u regionu, bili smo i u Bugarskoj, a publika se uvijek oduševi sa prvim zvucima šargije, bilo gdje da nastupamo, kaže Lazar, koji je sa braćom zasvirao i zapjevao i za ekipu “Nezavisnih novina”.
Ljiljana Asentić, majka ova tri dječaka, kaže da je preponosna na svoje sinove, baš kao i njen suprug Tomo, kao i čitava porodica i dalja familija.
– Njih trojica privuku pažnju gdje god se pojave, jer su oni ipak mala djeca. Njih nije sramota da pjevaju i sviraju izvornu muziku, što je rijetkost među današnjom djecom. Meni je drago da se moja djeca ne stide svojih običaja, ne stide se odakle su potekli. Uvijek smo nastojali da ih odgajamo u tom smjeru da treba da čuvamo tradiciju. Moj otac je oduvijek imao želju da svira, ali nije imao priliku, nije imao nekoga da ga obuči, pa je svirao dvojnice, kao samouk. Postojalo je nešto u njemu, neki dar za muziku, a i svekar Gavro voli da zapjeva, pa su moji dječaci vjerovatno naslijedili taj muzički gen, kaže ponosna majka za “Nezavisne novine”.
Napominje da će suprug i ona uvijek biti podrška muzičkom pravcu koji su izabrali njihovi sinovi.
– Čitava naša porodica ih podržava, više volim da se bave nečim kulturnim i lijepim, da poštuju tradiciju i čuvaju naše običaje. Bilo šta, samo da nisu samo zaluđeni telefonima, tehnologijom. Ne kažem da ne treba djeca da znaju o tehnologiji, ali lijepo je i da čuvaju tradiciju, jer danas sve polako prelazi u zaborav i izumire, kaže majka Ljiljana.
Bravo za malu bracu Asentice. Zivi i zdravi bili i dugo svirali.