Nakon više od sto godina dabrovi su se ponovo pojavili u našim rijekama, a skupine njih su već uočene na rijeci Ukrini iznad Prljače i nizvodno u Novim Lužanima.
Stariji ljudi su govorili da je na rijeci Ukrini i rječici Ilovi nekada bilo mnogo dabrova, ali su nestali. Zbog cijenjenog krzna nemilosredno su izlovljavanji i tako su nestali u našim rijekama i ne samo našim nego i širom Evrope. Ostali su samo i preživjeli na četiri odvojena lokaliteta, u južnoj Norveškoj, na rijeci Labi u Njemačkoj i Poljskoj, na donjem toku rijeke Rone u Francuskoj i u Rusiji.
U akciji vraćanja dabra u Hrvatskoj i Srbiji u proteklih dvije decenije doprinijelo je širenje ove vrste, koja je po svemu sudeći, riječnim tokovima došla u rijeku Ukrinu.
Dabar je veliki glodar i kao i svi pripadnici reda glodara, tako i dabrovi imaju 4 moćna sjekutića, izrasla u obliku glijeta. Zahvaljujući ovakvim zubima, dabrovi mogu da obaraju čitava stabla, kao i da ih vješto isjeckaju i upotrijebe bilo za hranu, bilo za izgradnju svojih brana. Dabrovi se inače, hrane isključivo drvećem, grančicama i korijenjem vodenih biljaka.
Dabrovi žive u vodi i veoma su aktivni preko cijele zime. Zbog toga im je potrebno dovoljno duboko riječno korito, da se tokom zime ne zamrzne do dna. Branu grade da bi podigli nivo vode u rijeci ili potoku u kojem žive. Za izgradnju svoje brane dabrovi koriste drvo vrbe, jošike ili drugo šiblje koju slažu po dnu rijeke ili potoka.
Najčešća građa koju upotrebljavaju je drveće debljine 20-25 cm, koju dabrovi prerežu za samo jednu noć. Zatim, sve povezuju muljem i kamenjem. Kad brana malo izraste u visinu, dabrovi ređaju grančice i mlade stabljike i uspravno i vodoravno. Grane najčešće puste korenje, stabljike i grančice se isprepliću, te brana postaje još otpornija i čvršća. Brana dabrova prosječno je visoka oko 2 m, a može biti dugačka i do 300 metara.
Savko Pećić Pesa
