Neobična predstava “Dedalova radionica”, nastala po scenariju Veljka Matkovića, a u izvođenju dramske sekcije Gimnazije “Jovan Dučić” iz Doboja, večeras je izvedena u derventskom Centru za kulturu.
Najveći izazov bilo je pisanje scenarija, jer je nastao „ni iz čega“ i dosta sam vremena proveo razmišljajući kako da povežem i objasnim njegove elemente, kaže mladi gimnazijalac koji je ovo djelo režirao, te se pojavio u ulozi Dendala.
– Ideja se javila nakon čitanja Džojsevog djela „Portret mladog umjetnika“ u kojoj je opisivao lika Stivena Dedalusa, za njega simbola umjetnosti, nekog ko ima svoju radionicu i ko nije zastao sa svojim snovima i kada je sve propalo. Za Džojsa je on neko ko daje neživoj materiji život. Dedal je kroz predstavu i umjetnik, i otac, i muž i inspiracija drugima, stvaralac, a kroz te svoje uloge šalje poruke o umjetnosti, snovima, stvaranju i požrtvovanju, kao jednoj od najmoćnijih tema, priča Veljko.
U predstavi je spojio naizgled nespojivo. „Dedalova radionica“ je bila “sabirni” centar za antičke nimfe i muze, Odiseja, Marka Pola, Džejmsa Džojsa….
– Sve što se u predstavi nalazi su stvari koje su moja opsesija kao što je to umjetnost, život, smrt, inspiraciju, muze…tako da sam kroz svoju kreaciju izrazio sebe, kako to i Dedal kaže u jednoj od rečenica. Svjesno, nesvjesno ili podsvjesno, moje misli su našle svoje mjesto u njoj, opisuje mladi umjetnik.
Iako nosi dozu ličnog, predstava je prepoznata i od struke, pa je laureat čak 14 nagrada na Festivalu srednjoškolskog stvaralaštva, između ostalih za najbolju predstavu, scenario, režiju, te glumu mlade Teodore Kikić koja je odigrala upečatljivu ulogu nimfe Kaliadne.
Težak rad se isplatio, ali mu je prethodilo dosta rada i savladavanja brojnih poteškoća koje su se našle na putu, ističe Emilija Krasojević, koja je utjelovila lik Džejmsa Džojsa.
– Nakon prošlogodišnje predstave „Proces“, nastale po poznatom Kafkinom djelu, ove godine smo upriličili nešto posebno, jer je Veljko napisao jedan zaista genijalan scenario. Nismo imali dovoljno sredstava, a kako je naš Centar za kulturu u fazi renoviranja, nismo imali ni gdje da vježbamo, pa smo išli i u Petrovo. Potrudili smo se oko kostima, scenografije, muzike i sve smo to sami smislili. Nedostajalo nam je i muških glumaca, pa smo se moja kolegica i ja dosta trudile da imitiramo muške pokrete i način govora, priča Emilija.
Derventa Cafe