Prije par mjeseci sam napunio 30 godina. Iako period kada sam odrastao ja i period kada su odrastali moji roditelji se razlikuje upravo za tih nekih tridesetak godina, poprilično sam uvjeren da se način kako su oni kao djeca provodil slobodno vriijeme i ja kako sam provodio svoje, nije uveliko promjenio.
Međutim isto tako sam uvjeren i to poprilično da se način kako danas djeca provode slobodno vrijeme znatno razlikuje od toga kako sam ja kao dijete provodio svoje, mada je to – „slobodno vrijeme“ za nas – moju generaciju, tada bio ozbiljan posao.
Ali ukoliko bih sada krenuo da pišem gdje je razlika, da li je odrastavnje tada bilo bolje ili lošije, da li je tada nešto imalo veći ili manji uticaj, trebalo bi mi i više papira i možda bi ovaj tekst izgubio smisao.
Ono što sam siguran jeste kao što kaže Vladeta Jerotić da sve u sebi nosi klicu dobra i zla, pa tako i ovo vrijeme nosi u sebi dio dobroga i dio lošega za djecu i njihovo odrastanje. Ideja ovih tekstova, jeste ukazivanje na ono loše i na koji način to promjeniti.
Ovdje ću da se osvrnem na jednu stvar koja na neki način povezuje sve veći broj djece sa različitim govornim, emocionalnim, ponašajnim poteškoćama, poteškoćama u pažnji, preosjetljivost roditelja i ekrane.
Dosada – zašto je dobro pustiti djecu da im bude dosadno?
Živimo u vremenu kada je imperativ biti što je moguće više zaposlen, imati što više obaveza, stvarati ili pokušavati stvarati nešto, nešto novo. I to je ako mene pitate savršeno uredu. Nije uredu da se time vodi i vaspitanje djece. Samo da se razumijemo, stimulacija razvoja i razvojnih funkcija je odlična, previše bilo čega nije. Previše stimulacije nije dobro.
Djeca sada vrlo često imaju većinu vremena isplanirano. Možda se to malo promjenilo u ovom kovid vremenu ali zamislite ovo, izgleda da su djeca u ovom vremenu pandemije i mjera sretnija nego prije toga. Zašto? Čitao sam prije par dana istraživanje koje je provedeno sa djecom i adolescentima i kao jedan od glavnih razloga što se osjećaju sretniji jeste više slobodnog vremena i više vremena koji su proveli u porodici.
Ali vratimo se onome zašto djeca ne trebaju uvijek da budu „zaposlena“. Zato što je dječiji posao IGRA. I to slobodna, nestruktuirana igra. Istraživanja pokazuju da je takve igre sve manje i o tome sam pisao ovdje (link). Šta se dešava kada djeca „ne rade“ ništa? Postane im dosadno, a onda postanu malo frustrirana, pa malo više, pa onda kažu: „Menii jeeee dosadnoooo“.
Roditelj po automatizmu pomisli da je njegova glavna uloga da dijete učini sretnim i zadovoljnim međutim kako je roditelj imperativno zaposlen, vadi ili pali čarobni štapić – ekran.
E ako sada pogledamo malo bolje ovu petlju dijete-dosada-frustracija-roditelj-ekran, postoji dovoljno materaijala da se napiše jedna mala knjiga. Zašto?
Roditelji su postali jako zaštitnički nastrojeni prema djeci. Između ostalog većina roditelja smatra da dijete treba da se uvijek osjeća dobro ili bar da se ne osjeća loše. Danska kao zamlja koja se u zadnjih nekoliko godina nalazi u vrhu zemalja gdje je najkvalitetniji život, svoju djecu vaspitava na način da svaka priča nema „hepi end“.
To mogu posvjedočiti bajke Hansa Kristijana Andersena, koji je usput Danac. Bajke „Djevojčica sa šibicama“ „Ružno pače“ nemaju ideju da život uvijek treba biti „med i mlijeko“. Poenta jeste da su i negativne emocije, emocije. I jednini način da se djeca nauče nositi sa njima jeste tako što će ih osjećati. U svijetu odraslih, u koji će neminovno doći, neće ih niko spašavati toga da se ne osjećaju tužno, razočarano, potišteno…
Cilj vaspitanja nije da sprječimo djecu da se ne osjećaju loše nego da ih naučimo i da im damo alate kako da se nose sa takvim osjećanjima. DA, DA IH UČIMO EMOTIVNOJ INTELIGENCIJI.
Jedna od stvari na koju su roditelji posebno osjetljivi je frustracija. Čim dijete kreće sa frustracijom usled evo sada recimo dosade, roditelj uskače tu da tu dosadu prekine. Ono što se treba znati jeste da dosada rađa kreativnost, razvija maštu i pokreće na akciju.
Kada je djetetu dosadno, da ono ispočetka hoće biti frustrirano, ali šta tako dobija ako se roditelj ne uključi odmah i ako prepozna da je djetetu “smor” i ako mu kaže: “Vidim da ti ja jako dosadno i da si frustriran i malo ljut, ali ja vjerujem da ako razmisliš da ćeš nešto već da smisliš da radiš.“
- Dobija „trening“ frustracije i uči da prepozna tu emociju. Uči da se nosi sa istom.
- Dobija potvrdu od roditelja da vjeruje u njega i njegove sposobnosti-gradi kompetenciju, samopouzdanje i osjećaj moći.
- „Pokreće mozak“ da smisli šta će da radi, kako da „izlječi“ dosadu, a za to mora biti maštovit i kreativan.
- Kreće u akciju, aktivira i mozak i motoriku i kogniciju i emocije.
- Uči da samostalno rješava probleme.
Siguran sam da ako djetetu tada pustite na volju da će da se igra i to sigurno neke od simboličkih igara to jeste one „kao da igre“. Iako možda ne izgleda tako i možda sad ovo zvuči trivijalno takva igra ima najveći razvojno stimulativni značaj.
Zato pustite djecu da budu djeca, pustite ih u prirodu daleko od ekrana, dajte im vremena da se igraju i neka se ponekad osjećaju loše. Vjerujte u njih, snaći će se. Jer ako vi ne vjerujete u njih, neće ni oni sami.
Bojan Radović je profesor specijalne edukacije i rehabilitacije – defektolog i dječiji terapeut na edukaciji. Zaposlen je u centru „Budućnost“ i saosnivač trenutno neformalne organizacije “Pedagoška zajednica” čije savjete možete dobiti i na profilima na društvenim mrežama Facebook i Instagram.
