Kakav je i zašto je važan i kako utiče na odnos sa djetetom?
Prema definicijama iz psihologije temperament je biološka, urođena karakteristika ili osnova ličnosti. U razgovorima sa roditeljima često čujem da za dijete kažu „On je isti kao ja, zato se i razumijemo“ ili „Potpuno je drugačija od brata“.
Temperament djeteta na neki način možemo da prepoznamo još od perioda odojčeta, i može se reći da je temperament način na koji dijete reaguje prema svijetu koji ga okružuje i stimulusima i podražajima koje dobija iz spoljašnjeg svijeta.
Kako se djeca međusobno mogu da razlikuju prema brojnim karakteristikama tako se mogu znatno razlikovati prema temperamentu.
U literaturi različiti autori navode različite kriterijume za određivanje i prepoznvanje djetetovog temperamenta. Ono što sam ja uzeo kao najrelevantniji kriterijum jest istraživanje Thomasa iz 1968. godine gdje se određuje čak devet tih karakteristika. Karakteristično za ovu skalu jest da svaku odliku možemo da prepoznamo kod djeteta, sa tim naravno što se te odlike po nivou izražavnja razlikuju od djeteta do djeteta.
Aktivnost/energičnost – koliko je dijete aktivno i u pokretu, koliko se kreće. Što dijete ima više energije imaće veću potrebu za kretanjem i za aktivnostima skakanja, trčanja itd. Dijete manje energično više voli „smirenije“ aktivnosti – slaganje puzli, crtanje, bojenje. Posmatrajte šta vaše dijete više voli da radi.
Stabilnost/ritmičnost – koliko su previdljive djetetove biološke funkcije – uzimanje obroka, odlazak u toalet, odlazak na spavnje. Kako dijete reaguje na strukturu tih aktivnosti a kako reaguje kad dođe do promjene ritma. Neka djeca obožavaju strukturu i stabilnosti i mogu burno reagovati ukoliko se neka aktivost ne obavi u vremenu kada je dijete na nju naviklo (npr. odlazak na spavanje), druga mogu da se lako prilagode na izmjenu ritma.
Fleksibilnost – koliko je vremena djetetu potrebno da se prilagodi na promjenu ili na novu situaciju, na novu hranu, okruženje, promjenu mjesta boravka, školu, vrtić. Neka djeca se brzo prilagode dok drugima to opet može biti teže.
Pristup/prva reakcija – na koji način djete pristupa u situacijma kada se sreće sa novim osobama ili se nađe u novim okolnostima. Neka djeca lako ulaze u interakciju sa drugim osobama, u igru sa drugom djecom dok kod neke djece to ide drugačije – potrebno im je više vremena da pristupe.
Senzibilnost/osjetljivost – koliko je dijete osjetljvo na vanjske podražaje i kako reaguje u situacijama kad na njega djeluje jaka buka, grub tekstil, jako svjetlo, promjenu temperature, intezivne okuse i jake mirise. Kako dijete reaguje na tuđe emocije.
Intezitet emocija – kako izgleda djetetova reakcija u situacijama kada je sretno, tužno, prestrašeno, ljutito? Neka djeca pokazuju intezivne reakcije – skaču, valjaju se po podu, intezivno plaču dok druga mogu da imaju znatno slabije reakcije.
Upornost – Koliko dijete dugo istraje u određenoj aktivnosti onda kada je prisutna frustracija. Da li brzo odustaje ili je istrajno, da li je u nekim situacijama jako tvrdglavo?
Fokusiranost – Koliko dijete lako ometaju stimulacije iz sredine ili može da ignoriše ometanja? Kada je prisutna buka ili neki drugi ometajući faktor hoće li dijete nastaviti aktivnost, npr. igru. Da li je djetetova pažnja nestabilna i lako ga ometaju faktori iz okoline ili se lako može ostati koncentrisano?
Raspoloženje – Šta vam se čini kakvo je dijete većinu vremena. Sretno, raspoloženo, bezbrižno ili je mrzovoljno, ljutito, tužno, zabrinuto?
Na osnovu ovih devet gore nabrojanih karakteristika u literaturi se navode termini kao što su „lako“, „srednje teško“ ili „teško“ dijete. Ja bih ovdje izbjegao tu terminologiju pa bih rekao da o temperamentu djeteta, a na osnovu ovih karakteristika, može znati više u zavisnoti u kojoj mjeri dijete pokazuje sljedeće osobine:
Reaktivnost: koliko intezivno dijete reaguje na stvari kao što je neki uzbudljiv događaj ili kad nešto nije po njegovom. Reaktivna djeca imaju tendenciju da imaju jake intezivne reakcije.
Samoregulativnost: odnosi se u kojoj mjeri djeca mogu da kontrolišu ili da organizuju svoje ponašanje i pokažu svoje emocije na socijalno prihvatljiv način, te koliko su djeca sposobna da usmjeravaju pažnju i istraju u aktivnosti.
Socijabilnost: koliko se djeca osjećaju ugodno u situacijama kada upoznaju nove ljude ili proživljavaju nova iskustva.
Postavlja se pitanje: Zašto je potrebno prepoznati ili uočavati djetetov temperament? Rekao bih da je to put ka boljem upoznavanju djeteta, i uočavanju njegovih potreba. Sve to naravno vodi ka boljoj komunikaciji, ne samo na relaciji roditelj-dijete, već i svih onih koji rade sa djecom.
Ako roditelj ima slične karakterne crte ličnosti i sličan temperamet veća je vjerovatnoća da će bolje da se slaže sa djetetom. Međutim to nikako ne znači da ukoliko temperament djeteta nije isti kao temperament roditelja da bi taj moment trebao da bude razlog za neusklađenost. Ključ bi možda trebao da bude u boljem upoznavanju sebe i svojih potreba kao i djetetovih i ta znanja korisiti kao alat za razumjevanje i uskljađivanje.
Moja ideja je da bi put trebao da ide u smjeru prilagođavanja roditeljstva, procesa vaspitanja i disciplinovanja u odnosu na temperament djeteta. Istakao bih da je potrebno ostaviti iste ciljeve disciplinovanja, ali prilagoditi načine do kojih se do cilja dolazi poštujući djetetov temperament, ali i potrebe koji su usko povezani sa samim temperamentom.
Tako na primjer ukoliko prepoznajete da je temperament Vašeg djeteta više reaktivan potrebno je da djetetu date više vremena da procesuira podražaje koje dolaze iz okoline, da mu pomognete da nauči kako da na te stimuluse odgovara smirenije i kako da se emotivno izražava na socijalno prihvatljiv način. Takva djeca su obično veoma fizički aktivna pa im je potrebno dosta motoričkih aktivnosti „pražnjenja“ kroz recimo sport.
Djeca čiji je temperament manje samoregulativan mogu biti veoma netolerantni na frustracije, imati slabiju pažnju i koncetraciju, pa im je u tom aspektu potrebna podrška. S druge strane mogu biti veoma kreativni i lako prelaziti sa jedne na drugu aktivnost.
Suština ovoga bila bi prepoznavanje svoga i djetetovog temperamenta u cilju boljeg razumjevanja. Sigurno je to put ka boljem prihvatanju i samoprihvatanju. Kao što kaže D. Hamer: „Svako od nas se rađa kao neko, a onda ostatak života pokušavamo da saznamo ko smo zapravo.“
Izvori:
- Tatjana Gjurković- Terapija igrom, Split 2008
- net.au
