Kolumna Defektolog Bojan Radović: Kako da bolje razumijem svoje dijete? Šta je to...

Defektolog Bojan Radović: Kako da bolje razumijem svoje dijete? Šta je to “empatisko slušanje”?

1

Šetajući zajedno sa svojom kćerkom Marijom, majka i otac prolaze pokraj za njih odrasle bezopasnog psa. Marija se boji pasa. I već neko vrijeme joj to ometa svakodnevo funkcionisanje. Kada vidi psa Marija osjeti jaku anksioznost, lupanje srca, želju da je neko zaštiti i potrebu da se osjeća sigurnom.

„Hajde šta se plašiš, pa neće ti ništa“ – reče tata.
„Baš je sladak, nemoj se plašiti“ čuje Marija od mame.

Marijin strah se pojačava, osjeća kako je preplavljuje i kreće da plače, sada je već i ljuta, tužna i uplašena. To je peti put ovaj mjesec da se dešava slična situacija. Mariji je već dosta svega ovoga, ne želi da vidi, dodiruje čak ni da čuje psa, pa čak ni one male. Mama i tata se već brinu za Mariju, možda nešto nije u redu sa njom? Da li su oni negdje pogrješili, pitaju se.

Marko je danas opet bio nepodnošljiv. Uzimao je od drugih igračke, kada je trebalo da ide na spavanje, nije htio ni to, kada mu nešto kažem da ne može da dobije ili da mora da radi glasno vrišti, negoduje, ne želi da sarađuje. Markova mama zna da se tako ponaša i kući, zna da se i njene granice svakodnevno testiraju, osjeća se posramljeno, tužno, frustrirano. Gubi polako sve ideje kako da se postavi prema Marku.

Jovanu su u školi opet zadirkivala druga djeca. Tata je to vidio na njenom licu kada je Jovana ušla u auto nakon škole. Zna da joj je teško da se uklopi u razred nakon preseljenja iz drugog grada, ali ne zna šta više može da uradi za nju.
„Hajde razveseli se, evo sada ćemo da idemo na palačinke“.
I tati je malo dosta Jovaninog ponašanja.
“Ima sve što hoće, ja nisam imao ni pola od toga, i opet tu kmezi“- pomislio je tata dok su odlazili iz škole.

Šta je to: „empatiska refleksija“, „aktivno slušanje“, „empatisko slušanje“??

Prije nego budem objasnio šta je i na koji način djeci pomaže, te kako roditelji, ali i svi oni koji rade sa djecom mogu da nauče i da koriste ovu vještinu koja će im omogućiti produbljenje, unapđerđenje i podizanje odnosa sa djecom na jedan drugačiji ali i bolji nivo, treba da razumijemo šta je to empatija.

Empatija je, najprostije rečeno, mogućnost da shvatimo emocionalno stanje, osjećanja, razmišljanje, drugih. Naša sposobnost da se stavimo u perspektivu drugih, da posmatramo svijet iz njihove perspektive, da budemo u njihovoj „koži“, da „hodamo njihovim cipelama“.

Empatija = razumijevanje tuđe emocije + razumijevanje šta je to za drugu osobu + aktivno učestvovanje u tom procesu.

Kakve to sad veze ima sa produbljivanjem odnosa sa djetetom i kako će mi to pomoći da bolje razumijem svoje dijete? I kakve veze Marija, Marko i Jovana imaju sa tim?

Iza svakog ponašanja stoji određena emocija, a iza svake emocije stoji određena potreba. Kao što je to slučaj sa odraslima tako je i sa djecom. Da bi smo djelovali na njihovo ponašanje, da bi smo uticali na to da se ono promjeni, potrebno je prvo da djelujemo na njihovu emociju i potrebu koja stoji iza toga.

Ponašanje ————– emocija———————potreba

Roditelji, ali i oni koji rade sa djecom često prave grešku. Usmjeravaju se i stavljaju fokus samo na ponašanje, dok zanemaruju ono što je iza toga. A šta je ustvari iza toga?

Djeca čak i više nego mi odrasli imaju potrebu da ih razumijemo, povrh toga oni ne prepoznaju šta je to što osjećaju u tom trenutku pa im je potrebno da razumiju emociju koju osjećaju. Kakva će ta emocija biti zavisi od potrebe da li je zadovoljena ili ne? Šta je uloga roditelja (vaspitača, učitelja)? Da prepoznaju koja se potreba i emocija krije iza određenog ponašanja.

Tek onda kada je prepoznata potreba, tek onda kada vidimo šta je to zapravo iza ponašanja, kada uočimo emociju, tek tada možemo da utičemo na ponašanje a potom i na njegovu promjenu. Teško je, skoro nemoguće očekivati od djece da nam kažu kako se osjećaju. To je ponekad i nama odraslima teško. Tu dolazi i moment da djeca zapravo ne znaju šta osjećaju. Osjećaju strah, ali ga ne znaju imenovati, osjećaju bijes i frustraciju, ali nam to ne znaju reći. Osjećaju tugu ili ljubomoru, ali isto tako ne znaju da je imenjuju a kamo li verbalizuju.

Pa šta je onda empatiska refleksija ili aktivno slušanje?

To je jedna od osnovnih psihoterapiskih vještina, koju psihoterapeut koristi kako bi bolje upoznao svog klijenta, kako bi bolje razumio njegov unutrašnji svijet, emocije, želje, potrebe i ponašanja. Empatisko slušanje je takođe jedna od osnovnih vještina koju terapeut kroz terapiju igrom koristi, kako bi ostvario komunikaciju sa djetetom. Ali ne samo i komunikaciju. Preko ove vještine terapeut uspostavlja povjerenje, upoznaje dijete, ali  na ovaj način dijete uči o sebi, uči o svojim emocijma, željama, potrebama, razvija empatiju i emotivnu inteligenciju. Dijete ustvari uči da osjeća, uči šta osjeća i kako da to na adekvatan način ispolji.

Pa kako će mi to pomoći da imam bolji odnos sa djetetom i da utičem na njegovo ponašanje?

Kako je empatisko slušanje vještina, samim tim moguće je da se nauči.

Ako se vratimo na početak teksta i situaciju sa Marijom koja se boji pasa, te stavimo to u kontekst „potreba – emocija-ponašanje“ empatiska refleksija bi zvučala ovako:

“Marija, ugledala si psa, i vidim da te je jako strah, bojiš se da bi te taj pas mogao povrjediti“ ili „ Jako te je strah jer ti taj pas izgleda opasan“.

Na ovaj način djetetu poručujemo da ga razumijemo, i da smo tu za njega, ali učimo dijete o emociji i šta to zapravo osjeća. Na taj način razvijamo svijest o emociji. Kada je emocija u svijest, tada je za očekivati da se ponašanje mijenja. Iako taj pas možda nama odraslima nije strašan, on je itekako strašan za Mariju. Ovo mnogo bolje zvuči nego: “Ma daj šta se bojiš, nije to ništa“.

Roditelju možda i nije taj pas strašan ali djetetu jeste, zato se i plaši.

Hipotetički se stavite u perspektivu djeteta. Za taj dati momenat posmatrajte svijet očima djeteta. Pokušajte da razumijete šta je to za njega, i imenujete emociju koju trenutno osjeća.

„Marko ti je uzeo igračku. Vidim da te to jako naljutilo. Želio bi da ti Marko vrati tu igračku“

„Primjetio sam da si danas jako tužna, šta se to desilo u školi“

„Znam da bi volio da se nastaviš igrati, lijepo ti je kad se igraš, i ponekad je teško prekinuti nešto kada nam je lijepo, ali sad moramo ići“

„Vidim da si jako bijesan što ne možeš da dobiješ to, ali sada nije vrijeme za kupovinu“

Terapeut kroz terapiju igrom pored toga što  radi sa djecom, radi paralelno sa roditeljima, na način da ih osposobljava da određene vještine i tehnike primjenjuju u svakodnevnim interakcijama sa djecom. Ključ razvoja i unapređenja odnosa je upravo u razumjevanju.

Da li razumijete Vaše dijete? Da li Vaše dijete razumije Vas?

Bojan Radović

Bojan Radović je profesor specijalne edukacije i rehabilitacije – defektolog i dječiji terapeut na edukaciji. Zaposlen je u centru „Budućnost“ i saosnivač trenutno neformalne organizacije “Pedagoška zajednica” čije savjete možete dobiti i na profilima na društvenim mrežama Facebook i Instagram.

Derventa Cafe

1 komentar

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Derventa Cafe. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja, provociranja i drugih oblika neprihvatljivog ponašanja.

Portal Derventa Cafe zadržava pravo da obriše komentare bez bilo kakve najave i objašnjenja te da preda podatke o IP adresama nadležnim institucijama u slučaju zahtjeva.

Please enter your name here