„Najčešći je slučaj da su savremeni roditelji jednostavno paralizovani strahom da ih njihova djeca neće simpatisati, ili čak voljeti, ako ih oni zbog bilo kojeg razloga izgrde. Iznad svega žele prijateljstvo svoje djece i spremni su žrtvovati poštovanje da ga dobiju. To nije dobro. Dijete će imati mnogo prijatelja, ali samo dva roditelja – ako i toliko – a roditelji su više od prijatelja, a ne manje. Roditelji mora da nauči podnositi trenutno mržnju ili ljutnju svoga djeteta nakon korektivnog postupka zato što je sposobnost djece da uvide dugoročne posledice ili da se oko posledica brinu vrlo ograničena. Roditelji treba da uče djecu kako se ponašati tako da bi drugi ljudi mogli sa njima smisleno i produktivno sarađivati.“
Ovaj dio teksta sam preuzeo iz knjige „12 pravila za život“ Jordana B. Petersona, kanadskog kliničkog psihologa sa preko 20 godina iskustva u radu sa klijentima i profesora na univerzitetu u Kanadi. Citat je iz poglavlja koji nosi naziv: „Ne dopuštajte svojoj djeci da rade bilo šta zbog čega Vam se neće sviđati“.
Šta je svrha granica? Da djecu nauče šta je ispravno i poželjno ponašanje. A djeca to ne znaju, nije ni realno očekivati od njih da znaju. Upravo zato što ne znaju, i zato što nemaju iskustva, ne znaju šta je dobro za njih, a šta ne, upravo su zato i potrebne granice. Iako roditelji uglavnom smatraju da ukoliko svojoj djeci dopuštaju ovo ili ono, da im time čine uslugu iz „ljubavi“ zapravo time rade na štetu svoje djece.
Granice su neophodne, ne samo zbog dječije bezbjednosti nego i zbog sigurnosti koju djeca osjećaju. Postoji jedna metafora koju koristim kada roditeljima objašnjavam zašto su potrebne granice. Dijete se igra u dvorištu. Ukoliko granicu zamislimo kao ogradu koja sprečava dijete da izađe van dvorišta, dijete ne samo da će da ostane bezbjedno nego neće biti uplašeno svih opasnosti koje mu prijete spolja, automobila, životinja, drugih ljudi.
Znajuću da su granice uistinu neophodne i ključne za mentalni i socijalni razvoj djeteta, koje su to vještine i šta je to potrebno da djeci uspješno postavimo i da se držimo tih granica?
U svojoj knizi: Play therapy, The art of the relationship (2012) Garry L. Landreth predstavio je postavljanje granica u tri koraka. Ali prije svega roditelj kreće da postavlja granicu, treba da bude smiren i da zna šta radi. Emotivno preplavljen roditelj teško da će adekvatno da postavi granicu.
Korak 1: Prepoznavanje potreba i emocija.
Iza svakog ljudskog pa tako i dječijeg ponašanja, nalazi se određena emocija, iza svake emocije potreba. Da bi smo uticali na ponašanje moramo da prepoznamo emociju i da zadovoljimo potrebu. Ovaj korak je veoma važan. Tek onda kada dijete prepozna svoje emocije u datom trenutku, može da uči da ih reguliše. Učenjem regulacije emocija, dovešće do regulacije ponašanja.
Korak 2: Postavljanje granica
Nakon što smo djetetu osvjestili da to ponašanje nije adekvatno, postavljamo granice. „Vrijeme je da krenemo“, „ U kuću se ne igramo sa loptom“, „ Ne udaramo druge“, „ Treba da ideš na spavanje“, „Ne možeš da jedeš slatko prije ručka“. Rečenica treba da bude izjavna, jasna i jasno izgovorena.
Korak 3: Davanje izbora
Veoma je važno da nakon postavljene granice djeci date izbor, odnosno mogućnost da rade nešto drugo. Na taj način dajete djetetu dio moći koju imate Vi kao roditelj, te ga učite da ima izbor, da svijet nije crno-bijel.
Kako to izgleda u praksi?
Recimo da se dijete igra, da nerado prekida igru, a trebate negdje da pođete.
1. korak – Znam, vidim da ti se jako igra i da bi se nastavio/la igrati. (Ne da ti se prekida igra)
2. korak – Ali vrijeme je da krenemo, (ali sada moramo ići)
3. korak – Želiš li da se sam obučeš/obuješ ili da ti ja pomognem
(hoćeš li da obuješ plave ili crvene patike?)
Još jedna stvar koja je jako važna je istrajnost i doslednost. Nije realno očekivati da će dijete da odmah da posluša. Treba računati na djetetov kalendarski i razvojni uzrast. Kad postavljate granice radite to sa ljubavlju, sa namjerom da zaista pomognete djetetu. Držite se granica kada god je to potrebno i u svim situacijama, a ne samo ponekad. Ukoliko postavljate granice u jednim ali ne i u drugim situacijama kada su potrebne, zbunićete dijete i proizvesti samo suprotan efekat. Takođe, istrajnost je veoma bitna. Ko će prije da popusti, dijete koje kreće da plače ako mu nešto nije po volji ili Vi zato što Vam ga je žao. Treba da znate da djeca često, zapravo mnogo češće plaču zato što su ljuta a zato jer su tužna.
Terapija igrom ne podrazumjeva samo rad sa djecom nego i savjetovanje i na jedan način psihoedukaciju roditelja u cilju razmatranja postupaka i i vještina disciplinovanja kao i odnosa između roditelja i djece. To znači da kroz terapiju igrom često je nužna promjena načina disciplinovanja, postavljanja granica ali i odnosa između roditelja i djeteta. Otac jednog od klijenata mi je u takvom jednom razgovoru kroz šalu rekao da se mom djetetu više raduje on nego bilo ko drugi, jer jedva čaka da vidi kako ću ja postavljati i kako ću biti dosledan u postavljanju granica. Jer to je lako kada je u pitanju neko drugi ali kada je u pitanju svoje dijete roditelji jednostavno nemaju „srca“ da mu nešto zabrane, da mu ne kupe novu igračku kada ono hoće, da dokasno gleda TV ili pojede čokoladu prije doručka. Međutim, roditelji najčešće otežavaju život svoje djece čineći sve da im ga olakšaju.
Bojan Radović je profesor specijalne edukacije i rehabilitacije – defektolog i dječiji terapeut na edukaciji. Zaposlen je u centru „Budućnost“ i saosnivač trenutno neformalne organizacije “Pedagoška zajednica” čije savjete možete dobiti i na profilima na društvenim mrežama Facebook i Instagram.
