Strahovi, fobije i anksioznost su termini koji nas asociraju na iste stvari i da znače isto, zapravo nisu. Međusobno se razlikuju. O strahu kod djece sam pisao OVDJE. Strah kao osjećanje i ponašaje na koje ono navodi djecu i adolescente je poželjan.
Strah ima odbrambenu funkciju i čuva fizički i mentalni integritet osobe. Anksioznost i fobije su nešto drugo, iako su suštinski povezani sa strahom.
Možda najlakši način da opišem razliku između straha na jednoj strani i anksioznosti, fobije ili strepnje na drugoj jeste taj što je strah situaciono opravdan i odogovra situaciji, te kada opasnost prođe osoba se smiruje. Kod anksioznosti, anksioznih stanja i fobija ne postoji objektivna odnosno stvarna prijetnja po integritet osobe, ali je osobe doživljavaju kao stvarne.
Drugačiji strahovi i poteškoće u tom obliku muče djecu na različitim uzrastima i opet oni se razlikuju od anksioznosti i fobija sa kojom se suočavaju adolescenti, mada je posledica uglavnom ista. Ovdje ću se više bazirati na poteškoće vezane za školsku djecu i adolescente.
Strah je OPRAVDANA reakcija na spoljašnji stimulus. Može da bude objektivno opasna ili objektivno bezbjedna ali je dijete zbog svojih godina ili kognitivnih kapaciteta vidi kao opasnu. Strah se pojavljuje u određenim sitacijama i ne remeti bitnije funkcionisanje djeteta ili adolescenta i njihovih porodica.
Fobije su PRETJERANE reakcije straha zbog nekog spoljašnjeg objekta, situacije ili događaja koju dijete/adolescent vidi kao ugrožavajuću. Kod fobija ličnost vjeruje da je ugrožena njena sigurnost ili čak život. Reakcije koje prate ovakva uvjerenja su snažne, česte i dugotrajne. To su na primjer socijalne fobije, fobije od pasa…
Kod anksiznosti ili strepnje situacija je malo drugačija. Po intezitetu su slabije od fobija i kod nas se ustalio anglosaksonski termin anksioznost a on odgovara terminu koju opisuje stanje strepnje. Strepnja je reakcija na posledicu događaja a ne na sam događaj-što je slučaj kod fobije. Kod anksioznosti dijete može da strahuje od situacije da na kontrolnom neće ništa znati i da će da dobije jedinicu pa će zbog toga da bude pod strepnjom od roditeljske kazne ili etiketiranja vršnjaka da je glup ili nezadovoljstva samim sobom. Djeca i adolescenti vjeruju da su takve posledice strašne i često dovode do snažnih osjećaja-strepnje, bespomoćnosti, tuge ili čak depresije.
Svaki razvojni period djeteta i adolescenta su obilježeni različitim strahovima. Kako sam ranije govorio o srtrahovima djece predškolskog uzrasta kao i razvojnim strahovima, ovdje ću se osvrnuti na školski i period adolescencije.
Školski period
Kako na ovom uzrastu kod djece dolazi do intezivnijeg razvoja kognitivnih sposobnosti i logičkog zaključivanja, gubi se strah za objekte i lica iz mašte-vampire, vještice, zmajeve, iako se strah od mraka i fantastičnih likova iz filmova i televizije može da nastavlja. Djeca školskog perioda razvijaju osjećaj realiteta pa se u mnogome boje stvari kao i odrasli. Strah od neuspjeha, strah od odlaska u školu, strah od tjelesnih ozljeda, saobraćajnih nesreća ili požara.
U ovom periodu pojačava se strah od insekata, miševa i zmija i taj strah u velikoj mjeri nadmašuje stvarnu opasnost. U ovom periodu jako je često prisutan strah od pasa iako je on obilježije ranijeg razvojnog perioda. Čest je slučaj da ovakav strah ometa djecu u svakodnevnom funkcionisanju-odlazak u školu, druženje sa vršnjacima, šetnja, itd.
Adolescenicja
Razvoj kognitivnih sposobnosti na ovom uzrastu dovodi do razmišljanja o mjestu u društvu pa iz toga dolazi do razvoja socijalnih strahova i zabrinutosti. Zabrinutost za budućnost, seksualni strahovi, zabrinutost za novac, za način kako će ih sredina prihvatiti i vidjeti. Intezivira se strah od neuspjeha, vlastite neadekvatnosti a koja je naručito vezana za školu, društvo i suprotan pol. Na razvoj strahova i zabrinutosti u ovom periodu poseban uticaj imaju vršnjačke grupe i želja za isticanjem i brige oko popularnosti.
Usled ovakvih želja i nastojanja adolescenti jako često preuzimaju određene obrasce ponašanja, reaguju burno i prkosno što je starijim osobama iz njihovog mikrosvijeta, a naručito roditeljima neshvatljivo. U određenim slučajevima nerealni strahovi i dalje mogu biti prisutni.
Kako anksioznost nije uzrokovana samim događajem već percepcijom događaja odnosno onim kako mi vidimo taj događaj (jedna osoba vidi slatkog i umiljatog psa dok druga vidi potencijalnu opasnost) na osnovu toga se i formira ponašanje. Pošto kod djece i adolescenata kognitivne sposobnosti još uvijek nisu u potpunosi razvijene jako je čest slučaj da neke situacije ne vide dovoljno realno.
Djeca na primjer mogu da se boje da ostanu sami u prostoriji ili da odu sami u prodavnicu. Iako postoji jako mala mogućnost da se desi nakakva opasna situacija oni je u velikoj mjeri preuveličavaju a svoje sposobnosti da se nose sa tom opasnošću značajno smanjuju. To bi u suštini i bila glavna odlika anksioznog djeteta ili adolescenta. Vjerujem da je opasnost prevelika a ja sam nesposoban da se nosim sa tim. I onda se često dešava da taj konstrukt prenose u svakodnevni život.
U značajnoj mjeri to utiče na njihovo emotivno stanje. Dolazi do povlačenja, izbjegavanja svih ili većine situacija u kojima bi se mogla pojaviti neugodnost. Često pretjerano generalizuju i još više preuveličavaju svoju anksioznost. Kako nemaju misaone kapacitete da shvate šta im se dešava „u glavi“ a često i u tijelu jer anksioznost je često praćena tijelesnim simptomima (ubrzan rad i lupanje srca, pretjerano znojenje, nesvjestica), pomišljaju da su „poludili“, da će da umru, da se ostanu bez svijesti ili na bilo koji drugi način izgube kontrolu.
Kako prepoznati anksioznost kod djece i adolescenata?
Pored prethodno navedenih simptoma – „povlačenje u sebe“, izbjagavanja situacija koje stvaraju anksioznost, mlada osoba često gubi na samopouzdanju, postaje zabrinuta, nastoji da se izoluje i da većinu vrmena provodi sama. Roditelji i okolina je opisuju kao „odsutnu“, bezvoljnu, nezaiteresovanu. Jako često se javljaju i poteškoće u školi. Ličnost mlade osobe trpi u pogledu koncentracije i često je napeta ili nervozna. Školska postignuća su često lošija i ispod prosjeka nego inače. Ponekad adolescenti opisuju stanja „kao da nisam to ja“ i znaju da budu jako uplašeni fizičkim simptomima anksioznosti: osjećaj gušenja, nedostatak vazduha, ubrzano lupanje srca, pretjerano znojenje, bolovi u stomaku, mučnina.
Jedna od najčešćih grešaka koju čine roditelji kada primjete da se dijete uplašilo jeste da pokušavaju na neke načine da ga razuvjere da ta situacija ili taj pas ili čak neživi objekat nije stvaran i da nema razloga da se plaši. Ili još gore da ismijavaju dijete i situaciju jer im je to simpatično. Iako iza toga stoji pozitivne namjere, samo razmslite kako bi se vi osjećali da vas neko ismijava kada ste jako uplašeni ili vam govori da to nije ništa. A to vam ustvari govore osobe koje Vas i koje Vi najviše volite. Ne bi bilo prijatno ni malo.
Jako je važno te situacije prepoznati na vrijeme i intervenisati na odgovarajući način. Šta roditelji mogu da urade, koji obrasci roditeljskog ponašanja dovode do ovakvih siruacija kod djece, načini intervencije, pisaću u narednim tekstovima.
Izvor:
1. Michael Bernard (2004): The REBT Therapist`s pocket companion for working with children and adolescents, Albert Ellis Institute, New York
2. Olja Dukic: Internalizujući problemi djece i adolescenata
Derventa Cafe
