Strah kao emocija spada u grupu osnovnih osjećanja. Evolucijski gledano strah je emocija koja je omogućila preživlljavanje. Postojanje straha u situacijama koje su realno strašne i psihofizički ugrožavajuće je dobro i poželjno. Strah je pokretač signala za alarm „bori se ili bježi“.
Poteškoća nastaje kada je strah neosnovan i u situacijma kada realno ne postoji opasnost. U odnosu na vrste strahova kod djece možemo ih podjeliti na:
• Razvojni
• Realni
• Neurotični
Poptuno je normalno da djeca osjećaju strah i da se boje. U većini slučjeva u zavisnosti od prioda i faze života strahovi se javljaju i prolaze kako dijete stari. To su takozvani razvojni strahovi. Tako na primjer očekivano je da se bebe plaše iznenadnih i jakih zvukova, stranaca, razdvjanja od roditelja-naručito majke.
Djeca vrtićkog uzrasta obično se plaše mraka, vamira, vukodlaka, čudovišta, vještica (u periodu od 3 godine razvija se mašta, tako da se djeca obično plaše nepoznatih stvari za koje su čuli ili vidjeli na TV-u). Tome doprinose roditelji i okolina koji ih na taj način pokušavaju disciplinovati. „Ako ne budeš dobar zvaćemo babarogu“.
Djeca kasnog predškolskog i ranog školskog uzrasta se mogu plašiti mraka, pasa, mačaka, duhova, ali i imati strah od neuspjeha, socijalnih situacija, školskih aktivnosti.
Ovo su sve strahovi očekivani za određenu fazu razvoja i uglavnom se dešava da kako dijete stari i sazrjeva, nestaju sami od sebe. Poteškoće i problemi nastaju kada ovi ili neki drugi strahovi prelaze u patološke ili neurotične strahove. Tada se govori o anksioznosti kod djece.
Neurotični strahovi (anksioznost) se javljaju u situacijama koje realno nisu opasne, a praćene su osjećajem intezivnog straha, te narušavaju ili jako otežavaju sposobnost prilagođavanja i često zahtjevaju psihološki tretman.
Ako dijete usled određenih okolnosti nije prevazišlo razvojni strah, te strah postoji na uzrastu koji nije za očekivati na tom uzrastu, može se tretirati kao anksioznost.
Jedan od najprisutnijih socio-emotivnih poteškoća kod djece jeste upravo strah. Međutim nekad zapravo nije strah koji djeca osjećaju toliiko problem koliko je ustvari odnos roditelja i sredine prema djetetu koje osjeća strah.
„Moje dijete ima strahove i noćne more. Stalno traži da gledam ispod kreveta da li ima čudovišta i vještica. Neće da spava ako ja ne spavam sa njim. To mi nije normalno“
„Ne razumijem zašto se ona toliko boji pasa. Pa to su mali psi. Neće je progutati“
„Kada god ima kontrolni, boli ga stomak, i osjeća vrtoglavicu. Mislim da samo hoće da se izvuče od kontrolnog“
Ranije sam govorio o vezi ponašanja, emocija i potrebe. Iza svakog ponašanja, stoji određena emocija, a iza svake emocije potreba. Tek onda kad bude zadovoljena potreba i uvažena emocija možemo očekivati da dođe do promjene ponašanja.
Pa koja emocija i potreba stoje iza straha?
Kao i kod odraslih tako i kod djece potrebno je uvažiti emociju. Iako neka situacija za roditelja izgleda potpuno bezazleno, za dijete to može biti zastrašujuće. Ono što im je u tim trenucima svakako potrebno je osjećanje sigurnosti, osjećaj da ih se razumije, da se razumije njihov strah i da su roditelji (odrasli) tu uz njih, te da su sa njima sigurni. Usmjeriti se na djetetovu potrebu umjesto na problem.
Nikako im ne umanjvati veličinu straha, ismijavati, osuđivati, tjerati da se „suočavaju“ sa strahom.
Slušajte ih i pokušajte da razumijete šta ih to zapravo plaši. Sigurno da ako ih empatički upitate čega ih je zapravo strah da će vam objasniti onako kako mogu.
Postoje mnoge slikovnice i knjige koje se bave dječijim strahovima. Čitanjem istih zajdno sa djecom može biti jako korisno.
Međutim ne dozvoljavajte da djeca manipulišu vama zbog svojih strahova. Budite tu za njih, ponudite im utjehu i razumjevanje, ali ne pokušavajte da popravite osjećanja ili da radite sve što oni požele samo da bi se osjećali bolje.
U okviru terapije igrom, tretman igrom usmjeren na dijete (CCPT- Child Centered Play Therapy) pokazao se kao veoma efikasan u tretmanu anksioznosti djece, naručito djece uzrasta od 3 do 12 godina. Osnovnno terapisko sredstvo u ovom procesu jeste zapravo odnos. Odnos prihvatanja djetata onakvog kakvo jeste. Prateći osnovni princip tretmana da svako dijete u sebi posjeduje kapacitet da samostalno rješava poteškoće, djeca posle određene terapiske faze uspješno ulaze u „koštac“ sa svojim strahovima i prevazilaze ih. U tom procesu veoma važnu ulogu imaju roditelji koji treba da stvaraju podržavajuće okruženje za djete.
„Djetinjstvo se voli kao aprilsko jutro, kao sunce i kiša, ako nije zamagljeno strahom“ – Čarli Čaplin
Bojan Radović je profesor specijalne edukacije i rehabilitacije – defektolog i dječiji terapeut na edukaciji. Zaposlen je u centru „Budućnost“ i saosnivač trenutno neformalne organizacije “Pedagoška zajednica” čije savjete možete dobiti i na profilima na društvenim mrežama Facebook i Instagram.
