Odnos između roditelja i djece je veoma značajan za mnoge aspekte ličnosti djeteta. Stil vaspitanja, komunikacija i interakcija između roditelja i djeteta utiče na djetetov doživljaj svijeta, ali i samoga sebe.
U literaturi postoje značajne studije koje pokazuju vezu između načina vaspitanja djeteta i djetetovih oblika komunikacije sa drugima, samopuzdanja i samopoštovanja, darovitosti i ispoljavanja talenta, anksioznosti, depresivnosti i drugih emotivnih i ponašajnih poteškoća kod djeteta.
Šta je to vaspitni stil?
Vaspitni stil čine načini i postupci koji roditelji koriste kako bi disciplinovli i vaspitavali svoju djecu. Iako se u našoj kulturi i mentalitetu termin “disciplinovatia” obično povezuje sa strogoćom, redom, kažnjavanjem, umirivanjem, iako ona potiče od latinske riječi koja znači PODUČAVATI. Osnovni elementi koji roditelji koriste u vaspitanju i disciplinovanju djece su prihvatanje i kontrola.
Prihvatanje se odnosi na to koliko prihvatamo dijete onako kakvo stvarno jeste i poštujemo njegovu ličnost-razumjevanje potreba djeteta, pružanje nježnosti, bliskost i toplina u odnosu.
Kontrola se odnosi na način na koji djetetu postavljamo granice, koliko smo fleksibilni i dosledni u postavljanju granica. Kako se ponašamo prema djetetu kada smatramo da nešto treba da uradi, a neće, kada nešto hoće da uradi ili uradi a smatramo da ne treba.
U zavisnosti od nivoa i balansa između ova dva elementa izdefinisani su 4 dominanta oblika vaspitanja.
Autoritarni stil (nisko prihvatanja – visoka kontrola)
Kao osnovno sredstvo vaspitanja roditelji upotrebljavaju zastrašivanje, kaznu i strah. Roditelji često djetetu prijete, zastrašuju, nastupaju prema njemu veoma strogo, dok dijete kao proizvod toga u takvom odnou konstatno ima osjećaj ugroženosti.
Roditelji imaju visoke zahtjeve, očekuju da ih dijete bespogovorno ispuni i obično su emotivno distancirani. Često takvi roditelji, iako vole svoje dijete, ne maze se sa njim, ne pokazuju ljubav, bliskost, podršku i pohvalu jer smatraju da će ga na taj način razmaziti i „pokvariti“. Djeca čiji roditelji koriste dominantno ovaj stil vaspitanja su često povučena, bojažljiva (imaju tremu kada treba nešto da urade), niskog samopuzdanja, u odraslom dobu često anksiozna.
Permisivni ili popustljivi stil (visoko prihvatanje – niska kontrola)
Roditelji koji dominantno koriste ovakav stil vaspitanja su veoma topli i pažljivi. Puni su bliskosti, brige i podrške prema djetetu. Sa druge strane popustljivi roditelji veoma rijetko ili nikako ne postavljaju granice. Čak i kada ih postavljaju nisu dosledni i istrajni u njima. Roditelji kao glavni oblik interakcije sa djetetom upotrebljavaju maženje. Postavljaju veoma male zahtjeve prema djetetu i dozvoljavaju da dijete te zahtjeve ne ispunjava.
Postavljaju pravila, ali veoma lako dopuštaju da ih dijete krši.
Djeca roditelja popustljivog stila su veoma nesamostalna, osjećaju ili pokazuju strah ili ljutnju kad se od njih očekuje neka aktivnost u kojoj treba da pokažu samostalnost. Okolina obično za takvu djecu kažu da su razmažena.
Izbjegavajući ili nezainterseovani stil (nedostupni roditelji – niska kontrola – nisko prihvatanje)
Kod ovakvih roditelja obično postoji uočljiva i jasna emotivna distanca između njih i djeteta. Roditelji se brinu za djetetove biološke potreba, ali ne pokazuju ljubav, toplinu i bliskost prema djetetu. Pred dijete ne postavljaju ni zahtjeve i očekivanja niti granice. Djeca čiji roditelji upotrebljavaju ovakav stil vaspitanja često sebe doživljavaju kao manje vrijedna, veoma niskog samopuzdanja, loše sposobnosti uklapanja u vršnjačke grupe.
Kao najbolji i najprimjeniji stil vaspitanja pokazao se autoritativni stil.
Autoritativni stil (visoka kontrola – visoko prihvatanje)
Roditelji koji dominanto upotrebljavaju ovaj stil vaspitanja pokazju toplinu, bliskost i ljubav prema dijetetu, ali i jasne zahtjeve i granice. Dosledan je u provođenju granica i zahtjeva od djeteta da ih poštuje. Sa druge strane pokazuju veliko razumjevanje i poštovanje prema djetetu.
Dosta razgovaraju i objašnjavaju djetetu zašto rade to što rade i zašto nešto treba ili ne treba, kada i kako može ili ne može. Djeca su obično uspješna u svakodnevnim aktivnostina, samopuzdana i dugoročno srećna.
U našem okruženju i kulturološkoj sredini postoji tendencija prenošenja stilova vaspitanja sa „koljena na koljeno“. Kako su roditelji bili vaspitavani tako i oni sami vaspitavaju svoje djete. S druge strane nekad roditelji, iako su svjesni nedostataka vaspitanja svojih roditelja, u želji da to sa svojim djetetom ne urade tako, odu u sasvim drugu krajnost.
Tretman terapije igrom pored tretmana i rada sa djecom podrazumjeva i savjetodavni i edukacijski rad sa roditeljima. Savjetodavni rad podrazumjeva poored ostalog i procjenu načina disciplinovanja i stilova vaspitanja roditelja kao i usmjeravanje i podrška ka promjeni. Jer kakvi su roditelji takvo i dijete.
Bojan Radović je profesor specijalne edukacije i rehabilitacije – defektolog i dječiji terapeut na edukaciji. Zaposlen je u centru „Budućnost“ i saosnivač trenutno neformalne organizacije “Pedagoška zajednica” čije savjete možete dobiti i na profilima na društvenim mrežama Facebook i Instagram.
