U tekstu koji sam ranije pisao, a vezan je za empatijsku refleksiju, govorio sam o načinu kako da bolje razumijete svoje dijete. Tekst možete da pročite OVDJE. Ovaj tekst mogu da kažem da na neki način predstavlja nastavak teksta o tome kako da bolje razumijete dijete, bez obzira da li ste roditelj, staratelj, vaspitač ili neko drugi ko radi i ima različite interakcije sa djecom.
Osnovni način da prepoznamo a nakon toga i da utičemo na ponašanje djeteta jeste da „pokušamo“ da razumijemo šta nam svojim ponašanjem dijete govori. Osnovna pogreška pri pokušaju da se utiče na ponašanje djeteta, bez obzira koje je ponašanje u pitanju-agresivnost, povučenost, bijes, nesigurnost, anksioznost, poteškoće u ishrani, enureza, jeste da se direktno utiče na ponašanje. Dakle da bi smo bolje razumjli ponašanje potrebno je da razumijemo ovaj odnos:
PONAŠANJE ~ EMOCIJA ~ POTREBA
Šta to zapravo znači?
Znači da tek onda kada prepoznamo i uvažimo emociju koja stoji iza ponašanja, te kada zadovoljimo potrebu, možemo da očekujemo da dođe do promjene ponašanja.
Ukoliko posmatramo ponašnje bilo kog djeteta potrebno je krenemo od pretpostavke da nam dijete tim ponašanjem nešto govori. Iako je unutrašnji svijet djece bogat svakojakim emocijama, djeca ne mogu, nije razvojno prikladno, ne znaju a ponekad jednostavno i neće da nam kažu svoje emocije, odnosno kako se zapravo oni osjećaju. Ponekad je i odraslim osobama to teško, a kamoli djeci.
Međutim ono što je sigurno jeste da je ponašanje djeteta oblik komunikacije. Ono što ne mogu ili ne umiju da kažu verbalno, reći će svojim ponašanjem.
“Ponašanje je samo drugačiji vid komunikacije” –Najdžel Lata – Kako djeci postaviti granice i pri tome sačuvati živce.
Djeca mnogo češće komuniciraju kroz ponašanje nego putem riječi. Zbog toga djeca svojim ponašanjem često govore o onome što osjećaju. Jedan od načina da bolje razumijemo emocije i unutrašnji svijet djeteta je kroz igru. Tu naručito značajnu ulogu ima sibolička ili „kao da“ igra. To je ona igra u kojoj se djeca igraju kao da su doktori, kao prave ručak, kao da je olovka avion itd. Kroz ovakvu igru dijete ispoljava svoje nesvjesno, mentalne prestave o svijetu koji ga okružuje, i pokušava da ispoljava svoj emotivni naboj. U svemu ovome poseban značaj ima slobodna, nestruktuirana igra, koju dijete samo osmišlja i vodi.
Loše ponašanje nije samo LOŠE PONAŠANJE, bez razloga. Tim ponašanjem nam dijete nešto ustvari govori. Iza toga stoji određena emocija koju treba uvažiti, i neka potreba koju treba zadovoljiti.
Ako je dijete često ljutito, ima napade bijesa i agresivnosti, time nam nešto govori.
Ako je dijete prestrašeno, boji se da ide samo na spavanje ili ima napad panike kada vidi psa, time nam nešto govori.
Ako je dijete tužno bez značajnog razloga, nešto nam govori tim ponašanjem.
Kako da znam šta mi ponašanje djeteta govori?
Možda će zvučati besmisleno ili čak kliše priča ovo što budem napisao u idućih par rečenica…upoznajte svoje dijete! Postavite sebi pitanje da li ja zapravo znam i koliko dobro znam svoje dijete. Saznajte šta vaše dijete voli da radi, čega i kako voli da se igra. Pitajte ga kako se osjeća i pokušajte da prepoznate kakav je zapravo kvalitet te emocije. Pokušajte da prepoznate kako se dijete osjeća u određenom trenutku, i da uvažite tu emociju, a ne da je zanemarite.
Ako je Vaše dijete ljutito i agresivno sigurno da postoji razlog tome. Ponašanje je simptom zadovoljene ili nezadovoljene potrebe koja se nalazi „ispod“. Čest je slučaj da ta unutrašnja napetost zbog ljutnje na primjer, ili nekih drugih nagomilanih osjećanja može da se manifestuje na različite načine. Zadržavanjem stolice, nekontrolisanim pražnjenjem stolice, nekontrolisanim uriniranjem, odbijanjem jela, poteškoćama sa spavanjem ili uspavljivanjem, griženjem noktiju, simptomima koji mogu da podsjećaju na ADHD, lošim generalnim raspoloženjem itd.
Ako je potreba zadovoljena možemo očekivati pozitivna ponašanja. Najefikasni način da utičemo na ponašnje jeste da prvo prepoznamo emociju iza ponašanja, da je uvažimo i da zadovoljimo potrebu. Djetetovu potrebu a ne svoju.
Melanija Klajn i Ana Frojd, pioniri učenja razvojne psihologije, smatraju da je igra način na koji djeca ispoljavajuj svoje unutrašnje stanje, te da kroz igru možemo da pratimo šta se zapravo dešava i kako dijete doživljava i prolazi kroz dešavanja iz svakodnevnog života.
Kroz nestrukturisani pristup terapije igrom-CCPT, djeci se daju „odrješene“ ruke da se igraju onako kako oni žele. Uloga teraputa u ovome procesu je veoma značajn. Terapeut u ovom kontekstu prepoznaje šta ta igra govori, prepoznaj psihloške snage, potrebe i emocije koje se „kriju“ iza igre ili ponašanja u posebnoj igraonici. Kroz razgovore i psihoedukaciju roditelja, te kroz smjernice i instrukcije, nastoji se stvoriti stanje u kome će se te potrebe u svakodnevnom životu i zadovoljiti i doći do emotivnog rasterećenja.
Na primjer: Često se dešava da se djeca u igraonici igraju na agresivan način. Koriste igračke agresivnosti u igri-dinosauruse, vojnike, divlje životinje, ili koristi skoro neograničenu slobodu da nešto slomi, udara ili korisiti igračku za udaranje. Šta tim ponašanjem zapravo komunicira? Moguće da se na taj način osjeća veći nivo moći ili kontrole, ili su te igračke simbol straha koje dijete pokušava da „pobjedi“. Ponekad je igra očigledna. Djeca koja su preživjela neku traumu, razvod roditelja na primjer, slažu lutkice porodice u kuću i prave porodičnu atmosferu, i na taj način „prorađuju“ emocije nastale usled toga svega.
Ideja koja stoji iza svega ovoga jeste da je djeci veoma teško da otoreno kažu šta im je zapravo potrebno i kako se osjećaju. Ali ako pokušamo da se sputimo na njihov nivo i da svijet i situaciju posmatramo iz njiove perspektive, možemo dosta da saznamo.
Bojan Radović je profesor specijalne edukacije i rehabilitacije – defektolog i dječiji terapeut na edukaciji. Zaposlen je u centru „Budućnost“ i saosnivač trenutno neformalne organizacije “Pedagoška zajednica” čije savjete možete dobiti i na profilima na društvenim mrežama Facebook i Instagram.
