U radu sa djecom kroz tretman terapije igrom često se susrećem sa roditeljima koji budu jako iznenađeni jer se njihovo dijete igra različitim igračakam i igrama koje spadaju u grupu igračaka agresivnosti ili agresivnih igara.
Roditelji to na neki način smatraju pretjerano agresivnim ponašanjem koje opet može da preraste u dublju agresivnost ili odraz nevaspitanja. Često su roditelji zabrinuti da će takva igra razviti još veću agresivnost kod djece. Kako su djeca svakodnevno pod uticajem raznih akcionih crtića ili filmova sa akcionim herojima, roditelji primjećuju da djeca to što su vidjela „kopiraju“ u svakodnevnom životu.
Međutim ono što ne samo roditelji nego i svi oni koji rade sa djecom treba da znaju jeste da je agresivna igra i igračke agresivnosti ( vojnici, mačevi, pištolji, dinosaurusi, akcioni heroji itd.) prirodan način da djeca ovladaju nekim razvojno veoma važnim zadacima. Studije pokazuju da čak i u slučajevima kada su roditelji izbjegavali da djeci kupuju igračke kao što su puške, pištolji ili mačevi, djeca su imitirala takve igračke jednostavno uz pomoć drugih objekata ili vlastitig tijela. Ono na šta uvijek treba da obratimo pažnju jeste da te igračke budu bezbjedne, odnosno da se djeca prilikom takve igre ne mogu povrjediti niti sebe niti saigrače.
Ukoliko posmataramo mladunčad bilo koje životinjske vrste, moći ćemo da vidimo da u njihovom odrastanju i „treningu“ za kasniji život jako važnu ulogu ima upravo ta agresivna igra. Mladunčad grizu jedna drugu, prevrću se, ganjaju, skaču i još svašta nešto. Ukoliko to prenesmo u kontekst djece možemo da shvatimo da je i njima jako potrebna takva igra. Zašto?
Pa igra je najprirodnija aktivnost za djecu. Nevjerovatno je, ali preko agresivne igre djeca razvijaju i uvježbavaju mnoge razvojne zadatke.
Vježbaju i grubu i finu motoriku, razvijaju koordinaciju i motoričku spretnost. Imaju mogućnost da razijaju nove i unapređuju postojeće sposobnosti. Unapređuju pažnju, govor, učenje i niz drugih aspekata razvoja ali u sferi emotivnog i socijalnog razvoja „agresivna igra“ je posebno značajna. Kako?
Dr. Geri Landert (Garry Landreth) kaže da su igračke dječije riječi, a igra njihov jezik. Kroz igru, naročito simboličku igru, djeca ispoljavaju svoje unutrašnje predstave o svijetu. Posmatrajući djetetovu igru možemo da vidimo na koji način dijete doživljava sebe, ali i svoje okruženje. Kako vidi sebe u odnosu na svijet, kako vidi odnose sa vršnjacima i odraslim. Preko igre djeca usvajaju nova sadržaje (proces asimilacije), ali i prilagođavaju sebe okolini (akomodacija).
Kako djeca na mlađim uzrastima ne mogu, a nije ni prirodno niti razvojno očekivano da verbalizuju svoje unutrašnje stanje – ne mogu reći: tužan sam, ljut sam, muči me ovo, strah me zbog onoga, to pokazuju ponašanjem ali i kroz igru. Pa šta to djeca pokušavaju da komuniciraju preko “agresivne“ igre?
Djeca u svakodnevnom životu imaju jako malo mogućnosti da vježbaju samokontrolu i samoregulaciju, da prožive osjećaj moći i kontrole. Dok se igraju na ovakav način-pririodnim putem, kroz igru, ispoljavaju bijes, ljutnju, frustraciju, strahove. Sve ovo su razvojno očekivane i poželjne emocije. Nije poželjno da ostaju „zarobljene“ u djeci.
Da bi dijete moglo da ovlada i da nauči kako da se nosi sa njima potrebno je da ih proživi i proradi. Upravo na ovome se zasniva „trening“ samoregulacije i samokoontrole. Djeca to sve rade kroz igru.
S druge strane djeca žive u svijetu odraslih. U tom svijetu djeca nemaju skoro pa nikakve kontrole. Kroz ovakvu igru djeca baš to dobijaju. Dok se igraju heroja na primjer, djeca osjećaju da su jaka, snažna, moćna, nesutrašiva i nepobjediva. U toj igri sa lakoćom rješavaju probleme. Sve ovo im daje osjećaj moći i kontrole. Na tome grade svoje samopouzdanje, samopoštovanje i lične kompetencije.
Svakako je važno napomenuti da roditelji trebaju da imaju uvid u to šta, kad, koliko dugo dijeca gledaju na crtićima i filmovima. Jako je važno da takvi sadržaji budu primjereni dječijem uzrastu. Previše bilo čega nije dobro. Pa tako ni previše agresivne igre. Ukoliko je ovakav oblik igre najdominantniji u igranju ili ponašanju kod djeteta, ukoliko dijete ne razlikuje igru od stvarnosti, često narušava granice, ispoljava previše agresivnosti prema vršnjacima ili odraslima, to može biti znak za dodatnom pažnjom.
U terapiji igrom i u „posebnoj igraonici“ gdje dijete može da radi skoro sve što želi (sve onda dok ne ugrožava svoju ili terapeutovu sigurnost), agresivna igra i igračke agresivnosti imaju posebnu funkciju. Terapeut kroz ovaj oblik igre te kroz razgovor sa roditeljima pokušava da na razvojno najprikladniji, ali i za djecu najzanimljiviji način „odgonetne“ šta su to djetetove potrebe i šta nam to dijete zapravo poručuje.
Derventa Cafe
