Kolumna Defektolog Bojan Radović: Zašto je mentalno zdravlje djeteta važnije od akademskih postignuća

Defektolog Bojan Radović: Zašto je mentalno zdravlje djeteta važnije od akademskih postignuća

0

U zavisnosti koje istraživanje, na čemu je bio akcenat u istraživanju, ili u kojem dijelu svijeta je rađen, možemo da vidimo da se podaci manje ili više razlikuju.

Međutim za sve je zajedničko jedno, a to je da je stopa mentalnih, odnosno emotivnih i ponašajnih poteškoća i poremećaja kod djece i adolescenata, znatno veća u odnosu na raniji period.

I sad bi možda neko rekao “pa ranije se nisu ni bavili time“ ili što kaže jedan moj prijatelj “šta zna dijete šta je depresija i anksioznost“.

Možda istraživanja i nisu bila tako specifična i sigurno da dijete ne zna da neka osjećanja imenuje ili da iskaže osjećanja, ali je sasvim sigurno da je mentalno zdravlje djece i adolescenata danas narušenije nego ikada ranije.

Prema podacima svjetske zdravstvene organizacije 3 do 12 % mladih ima ozbiljan psihički poremećaj, a 20% mladih u dobi do 18 godina ima neki od oblika razvojnih, emocionalnih i ponašajnih problema. Čak su ovo i relativno zastarjeli podaci – iz 2011 godine.

Sve više školske djece ali i znatno više adolescenata ima internalizujuće emotivne poteškoće vezane za anksioznost i depresiju. Iako na prvu ne izgleda tako, ono što studije pokazuju jesta da je glavna odlika mladih sa ovakvim problemima odsustvo inicijative odnosno samoinicijative.

Pa zašto onda mladi nemaju samoinicijativu.

„Moj Marko barata kompjuterom sa 4 godine, kako ja nikad nisam znao“

„Ivana je baš vrijedna, mora svaki dan da uči 3-4 sata, ali biće joj kasnije lakše u životu“

„I Jovanu je cijela sedmica popunjena, ide i ovamo i onamo, ali neka, najbolje uče kad su mladi“

I ptice na grani već znaju da je rano djetinjstvo ključno za razvoj, da je u tom periodu života sposobnost učenja najveća, da plasticitet mozga tad najbolji i tako dalje i tako dalje. I naravno da je to sve tačno i naravno da je u tom periodu stimulacija jako važna. Pretpostavka je da što dijete bolje „spremimo“ u tom periodu, da će ono imati bolja akademska postignuća, bolje ocjene, bolji posao, lakši život. Svjedoci smo da tu uopšte nije tako.

S druge strane učimo djecu da motivacija dolazi „spolja“, da vrijede onoliko koliko mogu da postignu i da bi ih trebalo motivisati ono što odrasli procjenjuju da je za djecu važno. I onda vremenom zaboravljaju šta je zapravo ono što njih pokreće, šta oni žele i kako da razviju sopstveni kapacitet i motivaciju.

Ono što  studije pokazuju je da ono što ubija samoinicijativu jeste visoko struktuirano slobodno vrijeme.

Hajde evo samo da pogledamo kako djeca od najranijeg uzrasta slave rođendane. Ja nisam imao pojma da neko treba djeci da kaže kako da proslave rođendan ali izgleda da treba. I onda odjednom imamo animatora na rođendanima. Znači nemoj slučajno da bi djeca sama krenula da se igraju ili da uopšte razmisle čega da se igraju, kad tu ima odrasli da im formira igru.

A škola engleskog, njemačkog, a IT, a vrtić, a domaća zadaća, a školica ta i ona i tako dalje… i onda dođemo do toga da djeca nemaju slobodnog vremena a kamo li vremena za slobodnu igru. Ne sjećam se kada sam zadnji put vidio da se igra lastika ili između dvije vatre. Pa nije to samo lastika i između dvije vatre, to je vježbanje i grube i fine motorike, i učenje i vježbanje i razvoj socijalnih vještina i usvajanje pravila, i učenje da možemo biti radosni i tužni i veseli i posramljeni.

Ključna riječ jeste struktura. I struktura jeste dobra i djeca vole strukturu i vole rutinu ali svega previše nije dobro. Kao što nedostatak granica vodi u negativnom pravcu pa je to često predikator poremećaja u ponašanju-gdje možda više trpi okolina tako i previše strukture vodi u drugu krajnost kada više trpi sama ličnost.

Ono što je možda i najzabrinjavajuće jeste da roditelji smatraju da je najkvalitetnije vrijeme koje djeca mogu da provedu, upravo visoko struktuirano vrijeme i da time rade dobru stvar za dijete. Pa nije baš tako. Posao djetinjstva je igra a ne posao. Da, trebaju da uče, da potrebna je struktura ali je još potrebnija sloboda. Kao što Marija Montesori još davno reče „ djeci je potrebno postaviti jasne granice, a unutar njih dati potpunu slobodu“.

Šta kreira inicijativu?

Slobodno vrijeme i dosada. Kako to? Pa tako što kada djeca ne znaju šta da rade onda moraju da razmisle i skontaju šta da rade, čime da se zanimaju i čega da se igraju. A jedan od osnovnih i najboljih alata koji možemo da damo djeci jeste da ih naučimo kako da razmišljaju i da misle. Jedna od definicija inteligencije jeste da je to vještina rješavanja problema. A kako da djeca skontaju i da smisle kako da drugačije rješe problem ili da uopšte budu inovativna i kreativna kada im još od najranijeg uzrasta dajemo „spoljašnju“ organizaciju kako i šta trebaju da rade?

„Igra je kraljevski put ka srećnom djetinjstvu i stabilnom odraslom dobu“- J.C.Pearce

Bojan Radović je profesor specijalne edukacije i rehabilitacije – defektolog i dječiji terapeut. Zaposlen je u centru „Budućnost“ i saosnivač trenutno neformalne organizacije “Pedagoška zajednica” čije savjete možete dobiti i na profilima na društvenim mrežama Facebook i Instagram.

 

 

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Derventa Cafe. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja, provociranja i drugih oblika neprihvatljivog ponašanja.

Portal Derventa Cafe zadržava pravo da obriše komentare bez bilo kakve najave i objašnjenja te da preda podatke o IP adresama nadležnim institucijama u slučaju zahtjeva.

Please enter your name here