Razvojne poteškoće je termin koji je kako se bar meni čini, u našem družtu, iskorišten da bi se na neki način obilježila grupacija, uglavnom djece, sa kojom „nešto“ nije u redu. Odnosno djece sa čijim razvojem „nešto nije u redu“. Malo je to tačno a malo i nije.
Razvoj djeteta se posmatra kroz četiri polja. Motorni, govorno-jezički, kognitivno-intelektualni i socijalno-emotivni.
Razvojne poteškoće se odnose na pojavu zastoja u razvoju u nekim ili svim poljima. Postoje određene norme kroz koje se posmatra razvoj. Ukoliko razvoj djeteta ZNAČAJNO kasni u nekim poljima, tad govorimo o mogućim razvojnim kašnjenjima. O tome sam govorio OVDJE.
Do poteškoća sa razvojem dolazi zbog tri razloga. Jedan je usled neurodeficita. To znači da kod ovih razvojnih problema, na nivou neurobiologije, postoji neki deficit. Odnosno, postoji nekakvo oštećenje na nivou mozga i moždanih struktura. Ta oštećenja mogu biti nasledna, genetski uzrokovana, nastala prije, tokom porođaja, ili ubrzo nakon rođenja djeteta. Za djecu sa takvim statusem razvoja često se u modernoj literaturi koristi termin neurodivergitet, odnosno neurorazličitost.
Drugi razlog koji dovodi do kašnjenja u razvoju je sredinski faktor. To znači da je okolina u kojoj je dijete odrastalo dovela do toga da iako je postojala predispozicija, razvoj nije došao do očekivanog nivoa. Dijete je imalo kapacitet da se razvije, okolina i sredinski faktori su to sprječili.
Treći razlog je kumulativne prirode, odnosno posledica i neurorazličitosti i sredine koja nije bila dovoljno stimulativna.
Nisam našao istraživanja koja su sprovođena u našoj, bližoj ili daljoj sredini. Studije koje su rađene u Sjedinjenim Američkim Državama pokazuju da ako se posmatra period od 2009. do 2011. godine i period od 2015. do 2017. godine, postoji skok prevalence od 16.2% do 17.8%. To znači da je registrovano oko 1.5% više djece sa razvojnim poteškoćama.
Sigurno da postoji određena socijološko-kulturološka razlika, međutim uvjeren sam da ako se posmatra naš kulturološki okvir, situacija je bar slična. Studija se nije bavila uzrokom poteškoća u razvoju, kao ni razlogom skoka u prevalenci. Odgovor se može tražiti u različitim faktorima. Moje tumačenje zasnovano je slučajevima iz prakse.
Kako i koji sredinski faktori i okolina uzrokiju ili pospješuju već rizik za manje ili veće razvojne poteškoće?
Da bi se razvoj djeteta išao adekvatnim pravcem potrebno je da budu zadovoljena sva četri od sledećih faktora ili iskustva:
1. Adekvatna ishrana
2. Emotivna veza sa roditeljima/starateljima
3. Igra
4. Komunikacija sa okolinom
Ovaj put ću se osvrnuti na stavke pod brojem 3 i 4. Kako to igra i nedostatak odnosa sa okolinom dovodi do poteškoća razvoja?
Ova dva faktora možemo posmatrati kao posledica vremena u kojem živimo. Šta to znači? O tome bi se dalo napisati i prodisutovati mnogo više nego što u jedan prosječan novinski članak može da stane. Već i ptice na granama znaju da je rani razvoj jako bitan. Da se uglavnom veliki dio mozga razvije do uzrasta od 6-7 godina. To apsolutno ne znači da je kasnije učenje nemoguće, ali je istovremeno i značajno manji kapacitet.
Postavlja se pitanje zašto su ekrani sve više u životima djece? Zašto je igre sve manje, i to one igre „rought and thumble“, pri kojoj postoji šansa da se dijete „povrijedi“? Zašto postoji epidemija nemoćnih roditelja, koji „siluju“ djecu roditeljskom ljubavi? Zašto je sve više djece sa motoričkim, govorno-jezičkim, poteškoćama pažnje i impulsivnosti? U ovim pitanjima se krije i odgovor.
Djeca uče iz onoga čemu su izložena. Previše ekrana, „previše roditeljske ljubavi“, previše zaštićivanja, premalo frustracije, premalo igre, premalo prilike da budu djeca. Nekih stvari je premalo, nekih je previše.
Komunikacija sa sredinom. Osnovni oblik učenja na ranom uzrastu je putem modelovanja odnosno putem imitacije. Djeca ponavljaju ono što vide, što čuju, osjete, odnosno ona iskustva kojima su izložena. U prve dvije godine djeca se razvijaju preko senzorike i preko motorike. Odnosno njihov mozak aktiviraju informacije i podražaji iz sredine a ti ih podražaji stimulišu na pokret. Ukoliko je stimulacija neadekvatna- ekrani, neostatak interakcije, nedostatak adekvatne komunikacije, to dovodi i do odsustva pokreta. Kako mišić koji je neaktivan atrofira tako se i mozak koji je neaktivan-gasi. Mozak se doslovno gasi, jer neuronske veze koje su formirane na rođenju, usled nedostatka čulnih podražaja i pokreta, bivaju pokidane i ugašene. To za posledicu ima stopiranje razvoja u određenim oblastima. Neka razvojna funkcija se trebalo da javi na uzrastu od 14 mjeseci, međutim ona izostaje ili se javlja značajno kasnije.
Nedostatak igre.
Igra prethodi, stimuliše i prati razvoj. Uz imitaciju, igra je najbolji i najvažniji način učenja i sticanja iskustva u djetinjstvu. Ono čime su djeca izložena to će da imitiraju putem igre. Preko igre će i da stiču i razvijau nove vještine. Vježbaju jezik, stiču motorne vještine, razvijaju intelekt, uče o regulaciji i kontroli emocija. Da bi dijete neku vještinu usvojilo, ono će to pokušati kroz igru da „izvježba“, hiljadu puta. I pri tome će da padne, da se popne na stolicu, da skače sa stepenice, da bude beskrajno ljutito.
„Optimalna frustracija“ znači da postoji potreba da dijete bude izloženo određenom dozom frustracije, da bi napredovalo. Izlazak iz „komfort zone“ i usvajanje nove vještine zahtjeva borbu sa okolinom ali i sa samim sobom a u zadnje vrijeme i sa roditeljima. Ako se dijete ne izlaže frustraciji, zbog bojazni da će se povrjediti, da će biti tužno, ljuto, nesretno, da je potrebno da mu sve uvijek bude potaman i na dohvat ruke, ako roditelj radi sve za dijete, onda na taj način mu uzimamo priliku da uči. Sve dok dijete samostalno ne uradi nekakav zadatak, aktivnost, dijete to nije ni naučilo. Recimo vještina oblačenja jakne. Iako nama odraslima izgleda trivijalno i lagano, djeca učeći ovu vještinu, vježbaju i razviju, motoriku, koordinaciju, organizovanost svoga tijela u prostoru, pažnju, toleranciju na neuspjeh i frustraciju. Svaki put kad roditelj za dijete uradi ovu aktivnost, dijete propušta priliku da razvija ove itekako bitne razvojne funkcije.
Dijete je sposobno da od najranijeg uzrasta preuzima određene aktivnosti samostalnosti i obaveza. Prvo za svoje tijelo a kasnije i za rutine svakodnevnog života. Najgora moguća opcija je da djecu lišavamo obaveza a u cilju da se oni osjećaju bolje, zaštićenije, sretnije. Kao posledicu toga imamo dijete koje treba da krene u školu a ne zna da obuje patike, obuče hlače, zakopča jaknu, zaveže pertle. Neminovno ja da ako dijete bude uskraćeno od adekvatne i kvalitetne komunikacije sa sredinom, i lišeno mogućnosti slobodne nestruktuirane igre, to dovesti do određenih posledica vezanih za kašnjenje u razvoju.
Šta je posebno alarmantno?
Roditelji koji primjete da je sa djetetom nešto „čudno“ ili pomisle da nešto nije u redu vezano za razvoj ili ponašanje, čekaju. Siguran sam da postoji ogroman strah od mogućnosti saznanja da postoji kašnjenje ili poteškoća u razvoju, ali nikad ne može biti previše rano da da se potvrdi ili isključi mogućnost kašnjenja, dok jako jako često situacija je takva da bude kasno, i da se neke funkcije razvoja nepovratno izgube. Naknadno je potrebno znatno više vremena i rada da bi se te izugubljene razvojne funckcije pobudile i na neki način razvijale.
Bojan Radović je profesor specijalne edukacije i rehabilitacije – defektolog i dječiji terapeut na edukaciji. Zaposlen je u centru „Budućnost“ i saosnivač trenutno neformalne organizacije “Pedagoška zajednica” čije savjete možete dobiti i na profilima na društvenim mrežama Facebook i Instagram
