Naš sugrađanin Ninko Nikolić, slijepi fizioterapeut, zasigurno zaslužuje da se nađe kategoriji diskretnih heroja našeg društva. Ninko je vitalan sedamdesetjednogodišnji penzioner, ponosan otac tri kćerke, koji nije dopustio da mu njegov invaliditet onemogući vođenje što normalnijeg života.
Još kao petogodišnjak obolio je zapaljenja moždane opne (meningitis) što je ubrzo dovelo do potpunog gubitka vida. U svom rodnom selu Crnči živio je sve do 18. godine kada je otišao u škole specijalizovane za slijepe osobe, prvo u Derventi, a potom i u srednju školu u Zagrebu koju završava 1969. godine.
Vremena provedenog na selu, gdje se i danas najbolje osjeća, rado se prisjeća jer ga je provodio sa svojim vršnjacima koji su ga prihvatali kao ravnopravng uprkos svemu, a od kojih je u pravljenu igračaka bio čak i spretniji. Svoje vješte ruke Ninko je kasnije koristio za pomoć ocu koji je bio bačvar, a i seoske žene su zahvaljujući njemu lakše dolazile do opreme za tkanje koju je takođe izrađivao. Kao i svaki mlad momak volio je muziku i svirao šargiju, a želja mu je bila da ima violinu. S obzirom su bile rijetke i skupe, on ju je sam sebi izradio!
Kako nikada nije želio da se razlikuje od vršnjaka, uz podršku oca (i protivljenje majke) odlazi na školovanje, nakon kojeg se zapošljava u sarajevskom „Energoinvestu“ u kojem ostaje sve od sredine 80-ih. Zahvaljujući supruzi koja je fizioterapeut odlučio je da pokuša savladati i tu vještinu, a uz pomoć magnetofona, knjiga na Brajevom pismu i nepresušnoj volji ni izazovi poput Anatomije nisu predstavljali problem. Ipak, priznaje da je gospođa Nikolić bolji fizioterapeut od njega. Pomažući njoj, za vrijeme rata, počeo je da aktivno koristi svoje znanje, a kao najveći izazov zapamtio je namještanje otvorenog preloma ruke koji je izuzetno uspješno proveden. Takve slučajeve, kako kaže, ipak radije prepušta doktorima. Nakon rata zaposlio se u derventskoj bolnici, ali nije želio da radi na odjeljenu fizikalne terapije već na centrali gdje je više bio u dodiru sa ljudima. Kao presudni faktor za sve svoje uspijehe Ninko ističe volju, a to je potvrdio i u praksi. Naime, dok je radio u „Energoinvestu“ iz svakodnevnog razgovora „uz kafu“ sa inženjerima naučio je o električnoj energiji i to do te mjere da je u svojoj kući u Crnči postavio sve električne instalacije.
Posebno je ponosan na svoje tri kćerke koje žive i rade u Sarajevu i Bijeljini. Iako su supruga i on slijepi, nisu se libili da imaju potomstvo niti da ih samostalno odgajaju, bez ičije pomoći, znajući da će na taj način djeca bolje shvatiti položaj njihovih roditelja. Svoju suprugu je upoznao na sportskom okupljanju slijepih osoba na Tjentištu (Nacionalni park „Sutjeska“), a oboje su se bavili atletikom. Brak su sklopili 1976. godine.
Ninko danas živi gotovo kao svaki drugi penzioner, manje se bavi fizioterapijom, ali naglašava da prijatelje i rodbinu ne može odbiti. Posjećuje Međuopštinsku organizaciju saveza slijepih u Derventi gdje sa ostalim članovima, uz pokoje osvježenje, igra šah i čita knjige na Brajevom pismu. Supruga i on žive od penzija i naknade za tuđu njegu, a najveću poteškoću mu pričinjava to što mu je potrebna tuđa pomoć kada želi da ide u običnu šetnju.
Ninko je očigledan primjer jačine snage volje. A postigao je mnogo, pristojan porodični život, mogućnost da istovremeno bude nezavisan, ali i od pomoći drugim ljudima.Toliko mnogi nisu uspjeli iako ih ništa ne sprečava.
Boris Nikolić – Derventa Cafe
